• Nitko se ne smije od mene udaljiti, a da se ne osjeti sretnijim i boljim Majka Tereza

Requiem aeternam dona ei, Domine!

fra Špiro MarasovićFra Špiro Marasović, rođen 1944. godine u Splitu, pripadao je Redu franjevaca konventualaca. Nakon školovanja u Splitu, odlazi u Zagreb gdje završava srednju školu i dvogodišnji filozofski studij. Teologiju je diplomirao u Njemačkoj, u gradu Würzburgu, a nakon toga magistrirao i doktorirao na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu.

Fra Špiro je bio redoviti profesor i pročelnik katedre moralnog bogoslovlja na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu.

Uz razne službe u svojoj redovničkoj zajednici, fra Špiro često je obavljao duhovne obnove, predaje na raznim tribinama i bio je poznat  kao propovjednik.

Objavio je velik broj popularnih i znanstvenih radova te nekoliko knjiga. Vrlo popularne kolumne o životu Crkve, koje je fra Špiro pisao za reviju Veritas objavljene su 1988. u knjizi Uzvodno. Ulomci katoličkog dozivanja. Od radova valja izdvojiti i knjigu Društvo i Bog, u kojoj se nalaze izabrane teme socijalnog nauka Crkve (Split, 2006.)

Fra Špiro Marasović preminuo je iznenada u noći 20. svibnja 2013. godine u  Splitu.

Zašto si me pogledao?

Bilo je proljeće mojega života. Vrludao sam sunčanim poljima, cvjetnim livadama. Ometao sam vrijednoga mrava, srdio marljivu pčelu. Sunce je prožimalo prirodu punu života, a pred mojim očima prolazio sam — ja.

Ja advokat… Ja liječnik… Ja kapetan na komandnom mostu golemog broda… More, širine, svijet… i ja. Ali jednoga dana prošao si Ti. Prošao a da mi nisi rekao ni riječi: Samo si me pogledao. Od toga časa sve se u meni promijenilo, razvezalo, uzburkalo… Ne, ne! Zašto baš ja, zašto si pogledao baš mene? Pogledao, uznemirio, razbio mojo sanje i – otišao.

I započela je borba sa sobom, s Tobom, s mislima. osjećajima, obitelji, svijetom… Malo iza toga si se vratio, ali ne više sam. S Tobom je bio siromah iz Asiza čija mi je pojava ulijevala strah u kosti. Oba ste me gledali mirno i šutljivo, bez riječi. Šutljivo, a zavodljivo, bez riječi, a opet ste me zvali neizmjerno glasno. I prelomilo se nešto u meni. Prosjalo je sunce u srcu, radost u duši. Tada sam rekao: Da — i patnjama i strahu bio je kraj!

Kad sam priopćio odluku da idem za Tobom, majka je vrisnula, otac zaplakao. Uhvatili su me brat i sestra da me zadrže. Mislili su jadni da su jači od Tvoga pogleda. A njemu se nije mogao oteti ni Petar ni Andrija ni Ivan ni Jakov. Tvoj pogled je rastavio bezbroj majki od voljene djece. Otrgao je i mene. I, hvala Ti do neba! Danas shvaćam što znači biti — samo Tvoj.

fra Špiro Marasović

Requiem aeternam dona ei, Domine, 

et lux perpetua luceat ei.

Requiescat in pace. Amen.

Ovaj tekst je objavljen u: Povodom. Both comments and trackbacks are currently closed.