• Istina će vas osloboditi Iv 8,32

300. obljetnica smrti blaženog Bonaventure iz Potenze, franjevca konventualca

Snaga posluha

26. listopada 1711. godine nije ni po čemu bio poseban dan za svijet. Vjerojatno se ni ove godine neće dogoditi ništa posebno na taj dan. Ili? Možda ćemo taj dan biti sretni, možda tužni, a poneki će i zaboraviti da je baš taj datum! Slično je bilo i prije 300 godina! Na taj dan umire jedan čovjek! No, njegova smrt nije donijela tugu, kako se obično misli. Smrt sveca može biti samo radost za nebo, a nama poticaj na što savršeniji život. Naime, nakon poduže bolesti, u jednom malom mjestu Ravellu na jugu Italije, koje ponosno gleda na vodena prostranstva Sredozemnoga mora, oslanjajući se čvrsto na vrhu litice, u maloj samostanskoj sobi, umire fra Bonaventura. Svijetu nepoznat, ali onima koji su živjeli s njim, poseban. U tom danu, nebo franjevačkih svetaca dobilo je još jednu zvijezdu, koja tom nebu daje posebnu ljepotu, a nas poziva da što dostojnije hodimo prema zvijezdama. Odraz ljepote vječnoga života je bio očit dok je fra Bonaventura, skromni i ponizni franjevac, provodio vrijeme s onima koje nitko nije htio. Žarka ljubav koju je ovaj odani Franjin sin gajio prema vječnosti bijaše pretvorena u potpuno predanje volji Božjoj preko poglavarevih riječi.

Mučenik poslušnosti ili?

Bonaventura nije bilo njegovo krsno ime, već redovničko. Roditelji su ga nazvali Carlo Antonio. Prvih 15 godina svoga života provodi rastući u vjeri, čuvajući čistoću srca, koja se tako jasno odražavala i u sjaju njegovih očiju i u crtama njegova lica. Na blagdan sv. Franje Asiškoga 1666. godine, odjenuo je redovničko odijelo franjevaca konventualca u Noceri, nedaleko od Napulja, uzevši ime Bonaventura i postavši vrijedan redovnik. Svaki redovnik polaže tri zavjeta na početku svoga posvećenog života. Ipak, ovoga Franjinog sin resio je, na poseban način, zavjet poslušnosti. „Posvemašnja povezanost s Bogom dovodila ga je i u teškim pitanjima do pravog i sigurnog suda“ prihvaćajući uvijek volju poglavara kao Božju volju. Svetost koja je bila očita, plod je dugogodišnje težnje za posvećenjem Kristu služeći ljudima. Njegov život je prepun zanimljivih događaja i nesvakidašnjih situacija. Ipak, takve situacije, nisu plod njegove dosjetljivosti nego rezultat Božjih intervencija u životu onog koji se u potpunosti prepustio Božjem naumu. Mnogi su ga stoljećima nazivali „mučenikom poslušnosti“. Opravdano ili ne, to nam sada nije važno. Jedno je sigurno, njegova poslušnost je od njega napravila čovjeka svetoga života, čija se svetost, na poseban način, očitovala u trenutcima njegove smrti i njegove sahrane.

26. listopada 1711. A.D.

U svibnju 1711. obraća se svome gvardijanu rječima: “Vidim da se moji bolovi pojačavaju, potrebno je mijenjati dom. Uvijek sam priželjkivao jedan dom u kojem se živi u savršenom miru i ljubavi. Nisam još to postigao tako da je potrebno ići u moju Domovinu!“ Jedino mjesto u kojem svetac postiže svoj smiraj jest raj. Onaj koji svoj život potroši vodeći ljude k rajskim vratima, i sam osjeća kada mu je prijeći most konačnosti i beskonačnosti, most suzne doline i nebeskih ljepota. Nije se žalio na svoje bolove, no sredinom listopada iste godine, vidjelo se da je fra Bonaventura već teško bolestan. Bijaše poznat po svojim vrlinama u tom kraju, a braća koja su s njime živjela svjedoče njegovu svetost. Zatim, 26. listopada, biskup Ravella mons. Perimezzi, koji je došao u Bonaventurinu samostansku sobicu znajući da je teško bolestan, zajedno sa svom ostalom braćom, svjedoči o velikoj radosti umirućeg franjevca. Nakon što je primio i posljednje sakramente, ponizno se obraća nazočnima: “Ispovijedam vam da nisam bio dostojan nositi habit i imati redovničko ime!“, te poljubi poglavareva stopala. Umire pjevajući psalme zahvaljivanja držeći raspelo u svojim slabim rukama. Sat vremena prije smrti nastupi tišina. Duboka, sabrana i ustrajna molitva s licem ozarenim gledajući Raspetoga, sa sve sporijim molitvama anđeoskog pozdrava Mariji: Zdravo Marijo. S Marijinim imenom na usnama, duša sveca je otišla u susret svome Gospodinu.

29. listopada 1711. A.D.

Vijest o smrti ovoga poniznog franjevca se brzo pročula cijelim krajem, tako da su vi hrlili k samostanu kako bi sudjelovali na sahrani. Prije nego što će biti pokopan njegovo tijelo je bilo izloženo u samostanskoj crkvi. U slijedeća tri dana slijedi niz događaja koji pokazuju posebnost fra Bonaventurina života: normalna boja tijela, jaki ugodni miris leša, topla krv provjerena kirurškim nožem. Mnogi su mogli vidjeti izvanrednost događaja kojima je izvor sam Bog. Kada su konačno odlučili obaviti pokop, uvečer  29. listopada oko 19.30, biskup, gvadrijan s fratrima kao i mnoštvo puka Božjega došli su odati svoju posljednju počast. Prolazeći s mrtvim tijelom pokraj oltara i svetohraništa, događa se zaista nešto neobično. Na riječi svoga gvardijana da se ustane i poklekne Isusu, mrtvo tijelo fra Bonaventure ustade i pokleknu se Isusu. Božja svemoć se očituje i u mrtvim tijelima onih koji su mu služili. Koljena koja su sate provodila klečeći, radeći i hodajući, nanovo dobivaju život i pokazuju snagu vjere i ljepotu poslušnosti, čak i nakon smrti. Zar nam treba bolji dokaz da vjera zaista pobjeđuje smrt!? Glas o svetosti talijanskog franjevca ubrzo se proširila s juga Italije po cijeloj Italiji, pa i šire. Stoga, papa Pio VI. naredio je 29. lipnja 1775. godine objavljivanje dekreta o Bonaventurinoj beatifikaciji, a sam je osobno 26. studenoga u bazilici sv. Petra predsjedao svečanosti beatifikacije. Oni koji nepodijeljena srce služe Kristu, slavi ih Kristova zaručnica, Crkva!

Poslušnost

Redovnička poslušnost je kao jedna tajna vjere. Kao što u hostiji vidimo samo kruh, a tamo je zapravo Isus, dušom i tijelom, tako i u svetoj poslušnosti vidimo samo osobu poglavara, ali vjerujemo da preko njega djeluje i progovara Isus Krist…“ Zavjetom poslušnosti, fra Bonaventura postaje svet čovjek, davši nam primjer duboke privrženosti uz Krista poslušnog nebeskom Ocu, ohrabrujući i nas da tražimo i vršimo volju Onoga koji nas je stvorio!

Malo je onih čije se smrti netko sjeća i 300 godina nakon njihova posljednjega ispraćaja, a ovaj ponizni franjevac, skroman i tih tijekom ovozemaljskoga hodočašća, govori i nama danas kako bi nas uputio ususret Kristu.

Ovaj tekst je objavljen u: Iz franjevačke riznice, Uncategorized. Both comments and trackbacks are currently closed.