• Pogledaj ne idem li putem pogubnim, i povedi me putem vječnim.Ps 5,5

A koja je zapovijed najveća?

Već je druga nedjelja kako Isus ulazi u rasprave sa saducejima i farizejima. Prošle nedjelje o novcu, ove nedjelje o zakonu, dvije stvari u kojima su iskazivali svoje licemjerje i taštinu. Jedan od njih cinično se obraća Isusu: „Učitelju!“.To „učitelju“ je ironičan naziv, jer farizeji u pet navrata imaju istu namjeru, iskušati Isusa.  „Koja je od zapovijedi najveća?“.

365+248=Ljubav

To pitanje postavljeno je zato što se i u judejskim školama raspravljalo o tome da se složi neki pois sviz zapovijedi po važnosti. Židovi su imali 613 zapovijedi, od kojih su 365 bile zabrane (po analogiji jedna za svaki dan) i 248 „pozitivnih“ naredaba (odgovarajući za svaki dio ljudskog tijela). Zbog toga se tražilo koji je princip, ili koja je jedinstvena zapovijed.

Isus, nakon što je „začepio usta saducejima“, potpuno mirno „začipa usta“ i farizejima. Ne želeći se uplitati u nerazrješive zapletaje židovskih rabina, postavlja ljubav kao temeljni vid, ozračje u koje se svaki čin, svaki ljudski i religijski odgovor, mora uklopiti. Odgovara im: „Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim i svom dušom svojom, …ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga.“ Time ne iznosi ljestvicu vrednota nego jezgru, bit svakog religioznog iskustva i moralnosti. Temelj postojanja. Ovim Isusovim odgovorom dvije zapovijedi su povezane na istoj razini, to je karakteristika cijelog Isusovog naučavanja koja proizlazi iz zlatnog pravila danog u Govoru na gori.

Zapovijed ljubavi prema Bogu je bio znan svakom židovu jer je ta zapovijed bila uključena i u njihovu svakodnevnu molitvu Shemà Izrael. Unatoč tome ta zapovijed je nosila jednaku moralnu obavezu obdržavanja kao i ostale zapovijedi. Isus je umjesto toga potvrdio kategoričku superiornost zapovijedi ljubavi prema Bogu, dajući uzvišen primjer potpunog predanja u ljubavi prema Ocu, prihvaćajući smrt na križu.

Tko je moj bližnji?

Ni zapovijed ljubavi prema bližnjemu za židove nije neka novost u apsolutnom smislu, jer ljubav prema bližnjemu je propisana i u Levitskom zakoniku. Isus u zapovijedi prema bližnjemu daje jedno novo, originalno značenje cijelom Zakonu Staroga zavjeta i židovskim prosudbama, jer ne ograničava značenje riječi „bližnji“ samo na one koji su iste vjere, odnosno samo na sunarodnjake. Toj riječi daje univerzalno značenje, od sada se „bližnji“ odnosi na sva ljudska bića, bez obzira na rasu ili vjersko uvjerenje.

To je ona novost koju u ovaj svijet uvodi Krist, a čuva kršćanstvo. To je jezgra religije: ljubav prema Bogu i bližnjemu. To mora biti srž našega djelovanja, sve pada ako nema ljubavi: vjera je mrtva, žrtve isprazne, opsluživanje Zakona besmisleno. Prva zapovijed ljubavi prema Bogu se konkretno izražava u zapovijedi prema bližnjemu. A tko je moj bližnji? Svaki čovjek bez obzira na različitosti u vjeri, boju kože, rasu ili status u društvu. Kršćanin mora ižaravati svoju ljubav baš onako kako ju je objavio Isus prema svojim sljedbenicima.

Ovaj tekst je objavljen u: Razmatranje. Both comments and trackbacks are currently closed.