• Pogledaj ne idem li putem pogubnim, i povedi me putem vječnim.Ps 5,5

Bazilika svete Marije Anđeoske – Porcijunkula

Jedno od mjesta koje je nemoguće izostaviti pri pisanju o franjevačkim mjestima zasigurno je skromna crkvica svete Marije Anđeoske ili Porcijunkula – zacijelo najvažnije mjesto za svetog Franju Asiškog. Nebrojen broj puta to mjesto navedeno je u Franjevačkim izvorima, koje ćemo nadam se, imati uskoro priliku listati i na hrvatskom jeziku. Kako ne bih navodio sva mjesta iz Franjevačkih izvora, dovoljno je navesti ključna, najznačajnija mjesta za Franju i njegov duhovni put.

Marija – Kraljica Anđela i zaštitnica franjevačkog Reda

“Odanle (Rivotorta) se preselio na drugo mjesto koje se zove Porcijunkula. Tu se nalazila crkva Blažene Djevice Majke Božje koja je davno sagrađena. Onda je bila napuštena i nitko se za nju nije brinuo. Kad ju je svetac Božji ugledao tako ruševnu, bio je ganut ljubavlju; budući da je upravo izgarao od pobožnosti prema predobroj Majci, počeo je ondje trajno boraviti. Kad je popravljao spomenutu crkvu, bilo je to u trećoj godini njegova obraćenja.” (1 Cel, 21)

Spomenuto “izgaranje od pobožnosti” prema Blaženoj Djevici Mariji oduvijek je u tradiciji franjevačkog Reda. Upravo marijanska pobožnost je zasigurno i danas jedan od važnijih elemenata franjevačke duhovnosti: tome su nam svjedoci sam Franjo, ali i prijateljica mu sv. Klara. Brojni franjevački mislioci i teolozi, kao naprimjer Ivan Duns Skot, bavili su se marijanskom duhovnošću i širenjem marijanske pobožnosti. Dovoljno je spomenuti dogmu o Bezgrešnom začeću Blažene Djevice Marije. Teološko razlaganje i obrazloženje koje je dala Crkva pri proglašenju iste dogme utemeljeno je na spisima franjevca Ivana Duns Skota. Napose Red franjevaca konventualaca zadržao je vlastito svojoj karizmi marijansku pobožnost koja je na poseban način probuđena i oživljena djelovanjem Vojske Bezgrešne te likom i djelom sv. Maksimilijana Kolbea.

Smatram da Franjo nije slučajno odabrao Porcijunkulu: ne samo kao jedino mjesto u kojem su se braća zadržavala, nego zacijelo i najdraže mu mjesto gdje se uvijek vraćao. Radilo se to još jedanput o proročkom duhu Sveca. Majka Crkve i Majka svakog pojedinca, Marija – Kraljica Anđela ga je uvijek strpljivo čekala.

Ali zašto Porziuncola (Porcijunkula)?

Riječ porziuncola dolazi od latinske rijeci pars; talijanske porzione što znači porcija ili komad nečega. Naime, kada je Franjo odabrao crkvicu svete Marije Anđeoske kao mjesto okupljanja prve braće (12), uvidio je da se rodila potreba da se tamo katkad proboravi dulje vremena. Stoga zamoli Svetac vlasnika okolnog zemljišta da mu ustupi nešto mjesta za braću. Vlasnik u svojoj velikodušnosti, Bog mu platio, želi Franji darovati cijelo zemljište, međutim Franjo uviđa da je nepotrebno te u svojoj skromnosti i napose iz vjernosti prema Gospođi Siromaštini velikodušnu gestu odbija te traži samo jedan komad – porciju zemlje. Odatle i naziv Porcijunkula. Crkva je oduvijek naslovljena na svetu Mariju Anđeosku. Porcijunkula je, recimo, nadimak.

“Ovo je ono što hoću, ovo je ono što tražim, ovo želim cijelim srcem izvršiti!”

Mislim da smo svi upoznati s ovom Franjinom rečenicom, ovim usklikom radosti i zahvale Svevišnjemu na daru prosvjetljenja, usklikom hvaljenja Gospodina jer mu je napokon kristalno jasno što Gospodin želi od njega. Kako citamo:

“Ali kad se jednoga dana u spomenutoj crkvi čitalo Evanđelje, kako je Gospodin poslao svoje učenike da propovijedaju, i svetac Božji bio ondje nazočan, da bi evanđeoske riječi razumio, ponizno je zamolio svećenika da mu pročitani odlomak protumači. A kad mu je ovaj sve redom protumačio o kad je sveti Franjo čuo da Kristovi učenici ne smiju imati ni zlata, ni srebra, ni novca, ni torbe, ni novčarke, da putem ne nose ni štapa, ni obuće, neka nemaju ni dviju tunika, nego neka propovijedaju kraljevstvo Božje i pokoru, odmah je u Duhu Božjem uskliknuo: “Ovo je ono što hoću, ovo je ono što tražim, ovo želim cijelim srcem izvršiti.” Zato je sveti otac silno radostan odmah požurio izvršiti ono što je spasonosno čuo. Nije dopustio da prođe neko vrijeme pa da istom onda počne pobožno provoditi ono što je čuo. Odmah je s nogu izuo obuću, iz ruku je odbacio štap, zadovoljio se samo jednom tunikom, kožnati remen je zamijenio konopčićem. Od sada je imao tuniku koja je sprijeda bila obilježena križem da bi tako od sebe odgonio sve đavolske opsjene. Ta je tunika bila veoma gruba, u njoj je želio razapinjati svoje tijelo s pogreškama i grijesima. Bila je ona veoma siromašna i priprosta da je svijet ne bi nipošto poželio. S najvećim je poštovanjem i posebnom pomnjom želio izvršavati i sve ostalo što je čuo. On naime nije bio gluhi slušač evanđelja, nego je sve što bi čuo hvalevrijedno upamtio i marljivo nastojao ispuniti.” (1 Cel, 22)

Dogodilo se to, kako povjesničari navode, 24. veljače 1208. tri godine od prvog Gospodnjeg poziva, dvije godine otkako se odrekao obiteljskog nasljedstva.

U jednom od prethodnih članaka (Rivotorto) naveo sam kako su braća bila prisiljena napustiti Rivotorto iz različitih razloga. 1211. godine sele se u Porcijunkulu. Tada ih je bilo stotinjak, nešto manje. Broj braće neprestano je rastao i to eksponencijalno. Da bi se Franjo našao između 1217. i 1219. godine licem u lice pred 5000 braće. Pretpostavljam da razumijemo razmjere spomenute situacije. Tu dolazimo do slijedećeg povijesnog događaja održanog na ovome svetom mjestu.

“Zaista ovo je bojište, ovo je prava vojska Kristovih vitezova.”

“Vjerni je Kristov sluga, gospodin sveti Franjo, održavao jedanput u Mariji Anđeoskoj sveopću skupštinu, na kojoj se skupilo preko pet tisuća braće.

Na nju dođe i sveti Dominik, glava i utemeljitelj Reda braće propovjednika, koji je putovao iz Bolonje u Rim. On je čuo za skupštinu koju je sazvao sveti Franjo, a koja se održavala na ravnici kod Marije Anđeoske. Stoga ode onamo s nekoliko braće svojega Reda da to vidi.

Na skupštini je bio i kardinal koji je cijenio svetog Franju. Njemu je sveti Franjo prorekao da će postati papom, što se kasnije obistinilo.

Taj je kardinal došao u Asiz iz Peruđe, gdje je bio tada papinski dvor. Kako je bio u Asizu, svakoga je dana dolazio da vidi svetog Franju i njegovu braću. Koji put bi im pjevao svetu misu, koji put im je pak na skupštini propovijedao. Kardinal je s velikim veseljem i privrženošću pohađao ovu svetu skupštinu. Kad je došao, vidio je kako braća na ravnici kod Marije Anđeoske sjede oko svetog Franje po skupinama: ovdje četrdesetorica, ondje sto, a ondje dalje osamdesetorica. Svi su bili zaposleni razmatranjem o Bogu, molitvom sa suzama i djelima bratske ljubavi. A bili su ovdje u velikoj šutnji i s takvom čednošću da se nije mogla čuti nikakva buka. Kardinal se divio takvom redu sakupljenog mnoštva i plačući reče sav uzbuđen: “Zaista ovo je bojište, ovo je prava vojska Kristovih vitezova.”

U tom velikom mnoštvu nisi mogao čuti nikakve šale ni smijeha. Naprotiv, gdje god su se braća sastala, molila su i obavljala božanski časoslov, oplakivala svoje grijehe i grijehe dobročinitelja, ili razgovarahu o spasenju duše.

Na ovom polju bijahu na nekim mjestima šatori od hasura, podijeljeni u skupove prema raznim provincijama. Braća su spavala na zemlji. Gdjekoji je imao malo slame. Kao jastuk služio im je kamen ili drvo. Zbog toga je raslo poštovanje prema braći kod svih koji su to vidjeli ili o tome slušali. Glas se o njihovoj svetosti tako raširio, da su čak s papina dvora, koji je bio tada u Peruđi, i iz drugih mjesta Spoletske doline dolazili mnogi vitezovi, knezovi, plemići i mogućnici, mnogo naroda, zatim kardinali, biskupi i opati s mnogo svećenika, da vide tako veliku i svetu skupštinu kakve na svijetu nije nikada bilo, bar ne s toliko svetih ljudi. A ponajviše su dolazili da vide glavara i svetog oca toga svetog naroda, koji je ugrabio svijetu tako dragocjeni plijen i skupio tako lijepu vojsku i tako sveto stado, koje je imalo slijediti stope istinitog Pastira, Isusa Krista.

Budući da se opća skupština sastala, zajednički otac i sluga svih, sveti Franjo, stade razlagati riječ Božju i propovijedati oduševljeno i jakim glasom ono što mu je Duh Sveti nadahnuo.

Predmet njegova govora izražavaju ove riječi: “Moji sinovi, mi smo Bogu obećali velike stvari, ali još veće obećao je Bog nama, ako održimo svoje obećanje. Stoga se pouzdano nadajmo da ćemo ono primiti što nam je obećano. Kratka je naslada ovoga svijeta, duga je kazna koja iza nje slijedi. Neznatne su nevolje ovoga života, a slava drugog života je beskonačna i vječna.”

O tim je riječima on propovijedao sa žarom i ojačao svoju braću, poticao na poslušnost i poštovanje prema svetoj Majci Crkvi i na bratsku ljubav. On im je pokazao kako sav puk mora štovati Boga, kako u protivnostima svijeta da sačuvaju strpljivost, zatim kako da uzdrže svetu i anđeosku čistoću, kako da sačuvaju mir i slogu s Bogom, s ljudima i sa svojom savješću, a zatim kako da izvršuju sveto siromaštvo. Tada im reče: “Ja vam zapovijedam snagom svete poslušnosti da svi koji ste se ovdje sakupili nemate nikakve brige za jelo, pilo i za potrebne tjelesne stvari. Vi se samo molite Bogu, a brigu za svoje tijelo prepustite njemu, jer se on posebno brine za vas.”

Svi koji su bili na toj skupštini, primili su tu zapovijed vesela srca i lica. Kad je sveti Franjo završio propovijed, svi klekoše i moljahu se Bogu.

(…)

No, svevišnji Pastir, blagoslovljeni Isus Krist, htio je pokazati kako se on brine za svoje ovčice i kako posebno ljubi siromahe. Tada nadahne ljude u Peruđi, Spoletu, Folinju, Asizu, Spoletu i okolici da svetoj skupštini donesu jela i pila. I gle! Najedanput dođoše ljudi iz tih krajeva, goneći magarce i konje i kola – sve krcato kruhom, vinom, grahom, sirom i drugim jestvinama, koje trebaju Kristovim siromasima. Oni donesoše osim toga stolnjaka, čaša, vrčeva i sličnog posuđa koje je potrebno tako velikom mnoštvu. Sretnijim se smatrao onaj koji je više donio ili koji je učinio bolju uslugu. Posluživahu ih u svoj poniznosti i naklonosti i sami knezovi, vitezovi i plemići koji su došli iz puke radoznalosti.

(…)

Na toj skupštini bilo je nadalje rečeno svetom Franji da mnoga braća nose na svome tijelu kostrijeti i željezne obruče, zbog čega mnogi obolijevahu i umirahu, a mnoge je smetalo u molitvi. Sveti Franjo, kao mudri otac, zapovjedi u ime svete poslušnosti da svi oni koji nose kostrijeti ili željezne obruče skinu ih i donesu pred njega. Oni to učiniše. Pripovijeda se da se skupilo oko pet stotina takvih pokorničkih košulja, a još više željeznih obruča, što za ruke što za tijelo, tako da se od ovih posljednjih stvorilo kao brdo. Franjo zapovjedi da ih tu ostave.

Kad se skupština svršila, sveti Franjo utvrdi braću još jednom u dobru i pouči ih kako mogu bez grijeha uteći lukavom svijetu. Zatim ih pošalje nazad u njihove provincije s Božjim i svojim blagoslovom. Sva braća bijahu utješena i ispunjena duhovnim veseljem.

(Cvjetići sv. Franje, 8)

“Dobro mi došla sestrice smrti!”

Kako se svetost čovjeka poznaje i po njegovoj smrti ovdje donosim kratki ulomak iz Legende Maior o svečevom “prelasku iz smrti u pravi život”.

“Kad se napokon približio čas njegova preminuća, dao je k sebi sazvati svu braću koja su se našla ondje. Utješnim ih je hrabrio riječima s obzirom na svoju smrt, očinskim ih je osjećajima poticao na ljubav Božju. Razvio je govor o strpljivosti, siromaštvu i vjernosti prema rimskoj Crkvi, a svim je ostalim uredbama pretpostavio sveto Evanđelje.

Dok su braća naokolo sjedila, povrh njih je u obliku križa ispružio prekrižene ruke, jer je taj znak uvijek volio, te je svu i nazočnu i odsutnu braću blagoslovio snagom i imenom Propetoga. Osim toga je dodao: “Ostajte mi zdravo, svi moji sinovi, u strahu Božjem i u njemu ustrajte dovijeka! A jer vam se bliže kušnja i nevolja, sretnih li onih koji će ustrajati u onome što su započeli. Žurim se Bogu čijoj vas milosti sve preporučujem.”

Kad je Bogu nadasve dragi čovjek dovršio ove očinske opomene, naredio je da mu se donese Evanđelistar i da se čita Evanđelje po Ivanu koje počinje riječima: “Bijaše pred svetkovinu Pashe.” Nakon toga je sam, koliko je mogao, zapjevao psalam:” Iz svega glasa vapijem Gospodinu, iz svega glasa Gospodina zaklinjem”, a na kraju je završio: ”Oko mene će se okupiti pravednici zbog dobra što si ga iskazao meni.”

Kad su se konačno na njemu ispunili svi misteriji i kad se njegova presveta duša lišila tijela i utonula u ponor ljubavi Božje, blaženi je čovjek usnuo u Gospodinu.

Jedan je između braće i učenika vidio njegovu blaženu dušu u obliku sjajne zvijezde kako je bijeli oblačić iznad mnogih voda ravnim putem nosi gore u nebo. Zbog velike je svetosti blistala sjajem i bila ispunjena obiljem nebeske mudrosti i milosti po kojima je sveti čovjek zavrijedio ući u mjesto svjetla i mira gdje s Kristom vječno uživa.

         (…)

Ševe, ptice koje vole svjetlo a zaziru od tame sumraka, u času preminuća svetoga čovjeka, kad se već spuštala noć, doletješe u velikom broju iznad krova kuće i neobično cvrkućući kružile su slaveći Sveca koji ih je običavao pozivati da slave Boga. Tako su pružile svoje radosno i neprevarljivo svjedočanstvo o Svečevoj slavi.

I ovaj ključan događaj zbio se u Porcijunkuli. Možemo slobodno ponoviti sa Svecem: “Porcijunkula je majka i glava Reda!”.

Bazilike svete Marije Anđeoske danas

Gradnja sadašnje bazilike započela je 1569. godine upravo zbog toga što su fratri htjeli zaštititi malenu crkvicu koja kroz povijest vjerojatno ne bi ostala netaknuta. Sama crkvica se danas nalazi unutar velike trobrodne bazilike. Odiše jednostavnošću i poniznošću svetoga Franje. Unutrašnjost bazilike ukrašena je djelima brojnih poznatih autora iz različitih vremenskih razdoblja. Uz baziliku moguće je također posjetiti prostranu sakristiju te određene dijelove franjevačkog samostana (ostaci onog prvog iz 13. – 15. stoljeća). Također je moguće posjetiti muzej te poznati Ružičnjak već spomenut ranije, koji je, prema tradiciji, davni “potomak” onoga u koji se Franjo bacio pri teškim kušnjama.

Danas u bazilici žive i djeluju redovnici Reda Male Braće Leonove Unije (tzv. franjevci opservanti) koji uz brojne pastoralne aktivnosti privlače velik broj ljudi, napose mladih, u tu kolijevku franjevačkog reda. Posebno su poznate procesije uz molitvu Marijine krunice subotom uvečer koja okuplja velik broj lokalnih vjernika, hodočasnika, ali i turista znatiželjnika.

Koliko nam puta Bog tijekom života progovori. Bilo u tišini srca, bilo preko subrata, bilo preko siromaha na ulici, bilo preko mjesta koje nas uvijek iznova vraća na početke. Na one prve susrete s Gospodinom. Kristov glas, pun brige i povjerenja, onaj glas koji nas poznaje i kojega poznajemo, to je glas koji nas zove kuci: k mjestu Vječne Ljubavi – Nebu. Od nas se očekuje samo ono “Da!” predivnoj avanturi koju dobri Bog za nas sprema. Sačuvajmo ljubav prema svetim mjestima sve dok nas ona vode k Bogu, jer to je njihova jedina svrha!

Zaključio bih Franjinom molitvom:

Da umrem iz ljubavi prema tvojoj ljubavi

Neka otme, molim te, o, Gospode,

žarka i slatka sila tvoje ljubavi

duh moj

svemu što je pod nebom,

da umrem iz ljubavi prema tvojoj ljubavi

kao što si se ti udostojao

umrijeti iz ljubavi prema mojoj ljubavi.

 

Ovaj tekst je objavljen u: Iz franjevačke riznice, Uncategorized. Both comments and trackbacks are currently closed.