• A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav – to troje – ali najveća je među njima ljubav 1 Kor 13,13

Zašto si me pogledao?

Bilo je proljeće mojega života. Vrludao sam sunčanim poljima, cvjetnim livadama. Ometao sam vrijednoga mrava, srdio marljivu pčelu. Sunce je prožimalo prirodu punu života, a pred mojim očima prolazio sam — ja.

Ja advokat . . . Ja liječnik…  Ja kapetan na komandnom mostu golemog broda… More, širine, svijet… i ja.

Ali jednoga dana prošao si Ti. Prošao a da mi nisi rekao ni riječi: Samo si me pogledao. Od toga časa sve se u meni promijenilo, razvezalo, uzburkalo… Ne, ne! Zašto baš ja, zašto si pogledao baš mene? Pogledao, uznemirio, razbio mojo sanje i – otišao.

I započela je borba sa sobom, s Tobom, s mislima. osjećajima, obitelji, svijetom . . . Malo iza toga si se vratio, ali ne više sam. S Tobom je bio siromah iz Asiza čija mi je pojava ulijevala strah u kosti. Oba ste me gledali mirno i šutljivo, bez riječi. Šutljivo, a zavodljivo, bez riječi, a opet ste me zvali neizmjerno glasno. I prelomilo se nešto u meni. Prosjalo je sunce u srcu, radost u duši. Tada sam rekao: Da — i patnjama i strahu bio je kraj!

Kad sam priopćio odluku da idem za Tobom, majka je vrisnula, otac zaplakao. Uhvatili su me brat i sestra da me zadrže. Mislili su jadni da su jači od Tvoga pogleda. A njemu se nije mogao oteti ni Petar ni Andrija ni Ivan ni Jakov. Tvoj pogled je rastavio bezbroj majki od voljene djece. Otrgao je i mene. I, hvala Ti do neba! Danas shvaćam što znači biti — samo Tvoj.

fra Špiro Marasović

Ovaj tekst je objavljen u: Povodom. Both comments and trackbacks are currently closed.