• Pogledaj ne idem li putem pogubnim, i povedi me putem vječnim.Ps 5,5

Zašto si me pogledao?

Bilo je proljeće mojega života. Vrludao sam sunčanim poljima, cvjetnim livadama. Ometao sam vrijednoga mrava, srdio marljivu pčelu. Sunce je prožimalo prirodu punu života, a pred mojim očima prolazio sam — ja.

Ja advokat . . . Ja liječnik…  Ja kapetan na komandnom mostu golemog broda… More, širine, svijet… i ja.

Ali jednoga dana prošao si Ti. Prošao a da mi nisi rekao ni riječi: Samo si me pogledao. Od toga časa sve se u meni promijenilo, razvezalo, uzburkalo… Ne, ne! Zašto baš ja, zašto si pogledao baš mene? Pogledao, uznemirio, razbio mojo sanje i – otišao.

I započela je borba sa sobom, s Tobom, s mislima. osjećajima, obitelji, svijetom . . . Malo iza toga si se vratio, ali ne više sam. S Tobom je bio siromah iz Asiza čija mi je pojava ulijevala strah u kosti. Oba ste me gledali mirno i šutljivo, bez riječi. Šutljivo, a zavodljivo, bez riječi, a opet ste me zvali neizmjerno glasno. I prelomilo se nešto u meni. Prosjalo je sunce u srcu, radost u duši. Tada sam rekao: Da — i patnjama i strahu bio je kraj!

Kad sam priopćio odluku da idem za Tobom, majka je vrisnula, otac zaplakao. Uhvatili su me brat i sestra da me zadrže. Mislili su jadni da su jači od Tvoga pogleda. A njemu se nije mogao oteti ni Petar ni Andrija ni Ivan ni Jakov. Tvoj pogled je rastavio bezbroj majki od voljene djece. Otrgao je i mene. I, hvala Ti do neba! Danas shvaćam što znači biti — samo Tvoj.

fra Špiro Marasović

Ovaj tekst je objavljen u: Povodom. Both comments and trackbacks are currently closed.