• Nitko se ne smije od mene udaljiti, a da se ne osjeti sretnijim i boljim Majka Tereza

Biti svjedok

Današnji evanđeoski odlomak započinje govorom o čovjeku poslanom od Boga, o Ivanu. Lako možemo uočiti da je odlomak nastavak Prologa Ivanova evanđelja koje započinje riječima: „U početku bijaše Riječ.“ Danas se govori o glasu koji prolazi i o Riječi koja ostaje. Krstitelj je svjedok Riječi koju i sam očekuje, koju posadašnjuje dok se u potpunosti ne ostvari u dolasku Isusa Krista.

Svjedočiti za svjetlo

U prvom dijelu možemo uočiti kontrastne pojmove: svjetlo i tamu. U tu borbu između svjetla i tame dolazi Ivan koji daje svoje svjedočanstvo za Svjetlo, koji pomaže ljudima otkriti i shvatiti prisutnost Vječne Riječi u njihovu životu. Jasno je, Ivan nije svjetlo, nego je došao da posvjedoči za Svjetlo.

Dolazimo do središnjega dijela kada poslani od Židova pitaju Ivana tko je on. Nakon svih izravnih pitanja: „Jesi li ovaj ili onaj?“ pitaju Ivana: „Tko si? Što kažeš o sebi samome?“ upravo to pitanje jest izvor Ivanove svjesnosti da i sam traži, da je spreman prepoznati, prihvatiti Riječ, postati „glas“ i biti svjedočanstvo Kristova svjetla u svijetu. Jasno i sasvim odlučno odgovara da nije on Svjetlo i odbija mesijanske naslove.

Tko sam ja?

Svakako, ovo pitanje „Tko si?“ postavlja se i nama samima. Ono izaziva mnoga druga pitanja. Poziva nas na pretresanje po svojoj osobi, po našim željama, mogućnostima, mislima… sve dok ne prepoznamo i ne shvatimo da smo stvorenja Božja, da smo njegov glas u svijetu. Da, ali prije svega moramo prepoznati Isusa u našem životu i dopustiti mu da djeluje. Otvoriti svoja srca i prepustiti se njegovoj volji koja ima plan s nama. Prepoznati Isusa, Riječ tijelom postalu, ovdje i sada, kao svoga Spasitelja, kao onoga koji djeluje u mojem životu. Ivan priznaje da nije onaj za kojega ga smatraju, nego mu priprema dolazak. Jedna poslovica kaže: „Ako netko prstom pokazuje nebo, ne gledaj prst!“ Upravo je i Ivan želio reći isto. „Ne gledajte mene, gledajte onoga na kojega pokazujem.“ Ivan je ostvario plan koji je Bog imao s njim: pripravio je put. Zadatak mu nije bio nimalo lak niti jednostavan. Popraviti, pripremiti, obnoviti, pomladiti, promijeniti… Sve su to glagoli koje možemo povezati s Ivanovom osobom i njegovim zadatkom. Ipak, ne samo s njim! Prije svega, ovdje i sada, pozvani smo povezati ih s nama samima, sa zajednicom i društvom u kojima živimo. Krenuti od nas samih, a zatim mijenjati druge.

Radost iščekivanja

Kao što je Ivan Krstitelj prepoznao Krista, zbog kojega je zaigrao u utrobi svoje majke Elizabete, važno je da ga i mi prepoznamo. Možda si ne smijemo postavljati pitanje gdje ili kako prepoznati Gospodina u životu, nego želimo li ga prepoznati? Želim li ja prepoznati Isusa? Prepoznam li njega, dobit ću odgovore na pitanje tko sam. U tome trenutku radost će moja biti neizmjerno velika. Radovati se u Gospodinu! Veliki je to poziv u današnjem vremenu, u ponovnoj borbi svjetla i tame, radosti i tuge, sreće i nesreće… Pozvani smo na radost iščekivanja, radost otkrivanja, radost njegova dolaska, radost koja dolazi od njegove blizine. Lako je zaključiti: sam Gospodin je izvor naše radosti.

Radost nemojmo vezati uz prostorno-vremenska pitanja, nego uz ljubav. Ljubav nas Kristova zbližava, ona nas povezuje. Neka preostali dani do Božića pobude u nama radost otkrivenja vlastitoga identiteta Isusova učenika, Isusova brata i sestre, Isusova prijatelja. Neka nas podsjete na važnost iščekivanja na temeljnu istinu naše vjere koja se očitovala u jaslicama, u jednostavnom i priprostom Djetetu koje nosi Božje lice.

Radujte se!

Ovaj tekst je objavljen u: Razmatranje. Both comments and trackbacks are currently closed.