• Neka mi posljednja riječ bude ta, da se uzdam u Tvoju ljubav R. Tagore

Carlo Antonio Nagli, franjevac i skladatelj

“Glazba je jedan nevidljivi ulaz višeg svijeta znanja koje obuhvaća čovječanstvo, ali koje čovječanstvo ne može  shvatiti. Glazba može promijeniti svijet “. Ludwig van Beethoven

Franjevci konventualci crkveni su red koji se u svijetu istaknuo po mnoštvu poznatih znanstvenika, filozofa, teologa, pisaca, ali i istaknutih skladatelja. Prisutnost tog reda u našim krajevima značilo je ujedno i ostavljanje jednog ozbiljanog traga u kulturnom smislu. Taj trag je zaista znatan, upravo nezaobilazan. Neki od najznačajnijih spomenika hrvatskoj glazbi dali su upravo franjevci konventualci. Bilo bi dovoljno spomenuti fra Ivana Lukačića koji je najznačajniji majstor hrvatskoga glazbenoga baroka. Ne može se zaobići niti doprinos fra Gabriella Pulitija koji je svojim glazbenim umijećem obogatio prostor današnje Istre. Nakon smrti ove dvojice velikana naše franjevačke povijesti, u naše krajeve pristižu talijanski franjevci konventualci, ali isto tako i dovoljno vrsni glazbenici. Među njima i fra Gaetano de Stefanis, poznat kao orguljaš splitske stolnice. Drugi franjevački skladatelj koji je stanovao u samostanu na Obali, svirajući 20-ak godina 18.stoljeća u katedrali sv.Dujma, bio je Carlo Antonio Nagli.

Neistražena baština

Iako je Nagli svojevremeno bio poznata osoba u glazbenom svijetu naših krajeva, o njemu se danas vrlo malo zna. Zahvaljujuci studijama o glazbi arhivskog blaga splitskoga samostana, fra Nikole Mate Roščića OFMConv., javnost je saznala puno više o samom skladatelju. Trebalo je puno godina da javnost nanovo čuje ljepotu glazbe koju je zapisala ova franjevačka duša. Upravo velika virtuoznost i ljepota melodija koje sam mogao čuti tijekom suvremene izvedbe njegove Mise u D-duru u Hrvatskom glazbenom zavodu, potaknuli su me i, na neki čudesan način, zadužili da nešto napišem o mome subratu kako bismo i na taj način njegovo ime otrgnuli zaboravu. Zasigurno, ono što je on napisao, aktualno je i nakon nekoliko stoljeća vremenske razlike današnjem slušatelju. Iako pripada povijesti hrvatskoga kasnoga baroka, slušan je i jako dobro prihvaćen od onih koji su imali mogućnost obogatiti svoje trenutke u vokalnim i instrumentalnim dionicama koje nam je ostavio naš fra Carlo Antonio.

Po rođenju, Nagli nije Hrvat, ali gotovo sav njegov opus je usko vezan za naše krajeve. Rođen je u Riminiju, na talijanskoj obali Jadrana, tako da tamo završava bogoslovne i glazbene nauke. Postaje „baccalaureus theologiae“ i „magister musices“ te krajem 1707.godine preuzima mjesto glavnog glazbenika (kapelnika) u samoj splitskoj katedrali. Živi u samostanu svetoga Frane u kojem i danas žive franjevci konventualci. Na istom mjestu je živio i poznati Lukačić. Iako nije bio Hrvat po rođenju, 1710. prima „posinovljenje splitskoga samostana“. Postaje i gvardijanom istoga samostana te tajnikom provincije. Ostaje trajno vezan za splitski samostan, iako kratko boravi u šibenskom samostanu. Boravi u gradu sv. Dujma sve do 1743. godine kada se preseljava u Veneciju, vršeći službu kapelnika u velikoj franjevačkoj crkvi dei Frari. U tom gradu i umire 1756. godine, ali kao osoba koja je trajno ostala vezana za splitski samostan dio svoje baštine ostavlja samostanu sv. Frane.

U glazbenom arhivu splitske katedrale sv. Duje sačuvane su 3 Naglijeve skladbe – dva responzorija (naslovljena Responsorii iz 1741. i Nocturni) te Credo corali a una e due voci con l’organo. K tome splitski muzej čuva i Inno di S. Doimo iz 1740. Sve su to manje duhovne skladbe tako da iz njih nije moguće iščitati mogući skladateljev potencijal. Međutim, u pariškoj Nacionalnoj biblioteci pohranjene su njegove dvije rukopisne mise. Prva je naslovljena Messa con istrumenti a 4 concertata, a druga Messa con istrumenti a 4. Vrlo je vjerojatno da su ovi glazbeni zapisi bili dijelom „ratnoga plijena“ koju je Napoleonova vojska odnijela iz naših dalmatinskih samostana. Obje su mise pisane za ansambl gudača, puhača, te soliste i četveroglasni zbor uz dionice orguljske pratnje.

Ostalo nam je sačuvano vrlo malo nota što ih je zapisao Nagli, ali i to malo nam dokazuje da je u Splitu barok bio dobro razvijen unatoč nepovoljnim uvjetima koji su bili odlika mnogih naših priobalnih gradova. Naš franjevački skladatelj nam je ujedno i pokazatelj da je Crkva ponajviše doprinosila glazbenom životu tako da su mnogi nadareni i stvaralaštvom zaokupljeni talenti mogli doći do izražaja. Carlo Antonio Nagli je dokaz da je fra Ivan Lukačić imao dostojne nasljednike početkom 18. stoljeća, tako što je sam nastavio tradiciju velikih glazbenika iz Reda franjevaca konventualaca davši svoj originalan i, u mnogo toga, jedinstven stil.

Ovaj tekst je objavljen u: Crtice iz naše povijesti, Uncategorized. Both comments and trackbacks are currently closed.