• Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge Iv 13,34

Čemu nas uči vjera rimskoga satnika

Današnja čitanja nas upućuju na jednu bitnu stvar, a to je kada se obraćamo Bogu, da ne mislimo samo na sebe, na svoje najbliže, na svoju narod nego i na „tuđince“ koji su među nama. Neki su od njih samo u prolazu, a neki stalno žive s nama. Čitanja nas uče kako kod Boga ima mjesta i za tuđince, jer On prihvaća svakog čovjeka koji ga traži čista srca… Ni jednog vjernika posjećivanje Crkve ne čini Kristom, kao što ni posjedovanje glasovira ne čini čovjeka glazbenikom. Zato moramo učiniti ono na što nam današnja čitanja upućuju. Na tragu ovih čitanja je i jedna lijepa miso od Raoula Follereaua koja glasi „Jedini način da osiguramo vlastitu sreću jeste da mislimo o sreći drugih“.

U današnjem prvom čitanju (1Kr 8,41-43) imamo molitvu za strance, to jest dio Salomonove molitve koju je izrekao prilikom otvaranja hrama. On u svojoj molitvi predviđa da će u hram dolaziti i pripadnici drugih naroda sa svojim duhovnim i materijalnim potrebama, iako se radi o monoteističkom hramu. Ova molitva dopunjena je deuteronomističkom građom nakon povratka iz sužanjstva. U tom vremenu Izraelci su već imali povijesno iskustvo susreta s ljudima drugih vjera, a prisjetimo se da je Jeruzalem bio hodočasničko mjesto gdje su se susretali i drugi narodi jer su vjerovali da Bog Svevišnji djeluje u svom savezničkom narodu. Salomon moli Boga da usliši molitvu tuđinca, ne da tuđinac prihvati židovsku religiju ili narodnost, mada poganski narodi upoznaju njegovo Ime, pa zato moli ovako; “usliši ga s neba, gdje prebivaš, usliši sve vapaje njegove, da bi upoznali svi zemaljski narodi ime tvoje…”

Poruka prvog čitanja nas potiče da se na našim Euharistijskim okupljanjima prisjetimo tuđinaca koji su među nama. Neki od njih su možda u prolazu dok neki stalno s nama žive, možda su druge nacionalnosti ili vjeroispovijesti. Nije važno, jer ova nas molitva uči kako kod Boga ima mjesta i za strance. Jer Bog je veći od svih religija i nadmašuje naše mišljenje i predodžbe.

U drugom čitanju ( Gal 1, 1-3.6-10) slušamo početak poslanice Galaćanima gdje se Pavao bori protiv nametanja obrezanja kao znak uključivanja u saveznički narod Božji. Radi se o Židovima misionarima koji su zašli među vjernike (koji su bili poganskog porijekla) tvrdeći kako za spasenje nije dovoljna novozavjetna vjera i krštenje, nego da je nužno obrezanje kao znak uključenja i pripadnosti. U ovoj poslanici Apostol dokazuje dostatnost krsne vjere i zato osuđuje krive učitelje koji iskrivljuju evanđelje. Ali, ako bi vam tko – bilo to mi, bio anđeo s neba – navijestio evanđelje protivno onome kojem smo vam navijestili, neka je proklet!” O čemu se zapravo radi? Radi se o tome da lažni učitelji traže obrezanje krštenih Galaćana, jer u tome vide mogućnost ugađanja Židovima, domovine i dijaspore, dok Pavao nastoji ugađati Bogu. I zato mu prebacuju da nije nikakav rodoljub, ali to ga ne zaustavlja. U ovom čitanju imamo važnost evanđelja kao primljenog sadržaja vjere koji se ne može mijenjati prema ljudskom nahođenju. Svaki krivi učitelj zaslužuje samo jedno; da bude izbačen iz Crkvene zajednice. Pojedinac može zalutati ali Crkva ne. Jer nju vodi Gospodin i njegov Duh. Pavlova srdžba prema krivim učiteljima izazvana je iz brige za čistoću evanđeoskog nauka. Zato je potrebna umjetnost da se drugome kaže istina, a da mu se ne oduzme nada.

Događaj koji slušamo u današnjem evanđeoskom odlomku (Lk 7, 1-10) “Ozdravljenje sluge satnikova” donose još dva evanđelja (Mt 8, 5-13; Iv 4, 46-53). Razlika u izvještajima je što u Matejevoj i Ivanovoj verziji događaja, rimski časnik osobno dolazi k Isusu te moli da mu ozdravi bolesnog slugu. Dok u Lukinoj verziji naglasak je na vjeri tuđinca koji uopće ne dolazi osobno k Isusu, nego šalje dvije delegacije. Satnik je morao u toku vođenja vojnog garnizona u Kafarnaumu doći u prijateljski kontakt s vjerom domaćeg stanovništva, prihvatio je tu vjeru, ali se nije dao obrezati. On je poslao Isusu “židovske starješine” da zamole ozdravljenje njegova sluge. To su bili vjerski starješine, kojima je satnik svojim troškom dao podići sinagogu u Kafarnaumu. Slanjem delegacije satnik izražava vjeru u Isusa, ali ne dolazi osobno da Isusu uštedi kršenje židovskih propisa, jer bi kontaktom s “nečistim” poganima Isus prekršio propise o ritualnoj čistoći. Još bi se više Isus “onečistio” ako bi ušao u pogansku kuću. Isus pažljivo sluša delegate satnika, i to je rijetko mjesto gdje se Isus slaže sa Židovima. Na kraju odlomka vidimo kako Isus hvali njegovu vjeru, kakvu nije našao ni u Izraelu, i ozdravlja mu slugu.

Prva poruka evanđelja je osobni oslonac na Isusa, radi se o povjerenju u njega. Vrhunac evanđelja nije u izlječenju bolesnog sluge nego zapovjednikova nepokolebljiva vjera. Vjerovati znači biti bez sumnje da onaj komu se obraćaš ima vlast i autoritet da te usliša. Jako je važno kojoj se vlasti podlažemo, komu iskazujemo naše povjerenje. Nije isto radi li se o fizičkoj ili duhovnoj vlasti. Jer sluga sam povlači paralelu između njegove i Isusove vlasti koja je različita.

Druga poruka bila bi susretljivost prema strancima, pa makar bili i činovnici okupatorske vlasti. I stranci su sposobni za iskrenu ljubav prema ljudima te za humano pomaganje, kao što je ovaj satnik iz najboljih namjera izgradio židovsku bogomolju u gradu svoga službovanja, da je bio zaista dobar čovjek to svjedoče i riječi židovskih starješina kojima uvjeravaju Isusa da “Zaslužuje to da mu učiniš jer voli naš narod. I sinagogu nam je sagradio.” (Lk 7,5) Tko su naši stranci danas s kojima trebamo biti susretljivi, komu trebamo iskazati našu kršćansku ljubav? “ Na to bi sv. Franjo Saleški odgovorio jednostavno “onima koji nas najviše trebaju moramo najviše iskazati ljubavi.

Ovaj tekst je objavljen u: Razmatranje. Both comments and trackbacks are currently closed.