• Jer dragocjen si u mojim očima, vrijedan si i ja te ljubim Iz 43,4

Čisti u srcu – peti utorak

“O čisti sveti Antune,

ljiljane nevinosti

kojemu nema premca,

ne dozvoli da se duša moja

ikada okalja

gnusnom gubom nečistoće!”

Postoji prizor koji se svake godine ponavlja u franjevačkim crkvama prilikom blagdana sveca iz Padove: blagoslov ljiljana i posveta, ili povjeravanje djece, kako se danas više voli reći. Na nekoliko trenutaka crkva postaje neosporna svojina bučnoga mnoštva nevinih, djece koju roditelji drže za ruke, koja leže ili sjede u kolicima ili su privinuta mamama oko vrata. A svaki od tih majušnih vjernika natječe se sa svojim susjedom, dižući sve više i više vlastiti bijeli cvijet. Tako se čini da se crkva pretvorila u golemu bijelu cvjetnu gredicu. To je blagdan, reklo bi se, rascvjetan upravo za njih: blagdan djece u cvijeću! A svoje podrijetlo ima u onoj dalekoj večeri, u petak, 13. lipnja 1231., kada su padovanska djeca, kao da nagovješćuju kanonizaciju, spontano izletjela na ulice Padove vičući: “Umro je svetac! Umro je svetac!”

Bilo je to svjedočanstvo nevinosti za nevinog sveca! Kako ne misliti, listajući Evanđelje, na male Židove koji su mašući maslinovim i palminim granama, pozdravili Kristov ulazak u glavni grad kličući: Hosana Tebi koji dolaziš u ime Gospodnje! A bilo je onih koji su htjeli stvoriti red i stegu u toj prilici. Ali Krist je podsjetio jednom zauvijek da Bog kroz nevina usta izmamljuje riječi koje ga najviše slave i koje bi, da zašute djeca, vikalo kamenje: neživa priroda ovjekovječila bi njihovo svjedočanstvo.

Nevinost i čistoća: dotičući se ovog predmeta bit će vrlo korisno podsjetiti na neka načela koja, ako se zanemare, mogu dovesti do opasnog pretjerivanja. Od silno mnogo govora, koliko ga ima, može nastati uvjerenje da je čistoća osnovna stvar za koju se treba brinuti, jedina koja je važna u sređenom i dovršenom ćudorednom oblikovanju. A to bi bilo pogrešno uvjerenje.

Katolička crkva, rečeno je ispravno, nije društvo za zaštitu šeste zapovijedi (F. Muckermann). Ne pruža se nikakva usluga čistoći kada se stalno s prijetnjama izvlači na površinu njezina suprotnost, bilo da je se ocrtava u pretjerano lošem svjetlu ili se samo želi pošteno upozoriti na opasnost. Kada bi se toliko ljudi dalo na posao u korist bližnjega s jednakim žarom koji pokazuje prema čistoći, imali bi vjerojatno manje nečistih iskušenja. U osnovi je promašeno načelo da se suzbija ovaj grijeh kao da nema drugih.

Druga pogreška leži u obrani od nečistoće samo uz pomoć straha. Strah pak još više privlači pažnju prema onome čega se bojimo. Strah je izrazito zlurad pilot, i često se čovjek upućuje upravo prema predmetu kojega se boji i ide slijetati onamo kamo nikada ne bi htio stići. Možda nije sasvim pretjerano reći da suluda erotizacija našeg vremena nije drugo nego posljedica pogrešnih metoda kojom smo je suzbijali u prošlosti a koje su se temeljile isključivo na strahu.

Evo činjenice koja bode u oči: tko se nečega boji a zatim otkrije da opasnost nije tako velika, baca se na to kao izgladnio i prelazi svaku granicu. Istinska čistoća ponaša se drukčije. Ona vidi u nečistoći laž, nešto što se nastoji pokazati važnijim nego što u stvarnosti jest, gurajući u stranu sve ostalo. Zato će istinska odgojna metoda biti ona koja pomaže da se otkrije nešto drugo, nešto važnije i konstruktivnije. Sveti Antun žarkim riječima govori o nečistoći koju uvijek povezuje sa škrtošću, tako da ih označuje kao dvije zlokobne sestre i piše: To su dvije kužne vode od kojih se razboljuje duša; tko ih pije, pije vlastito prokletstvo, trune u svojoj utrobi; a unatoč tome, kao bolesnik od vodene bolesti, biva sve žedniji. Bludnost, glas ponora paklenog: ponora bez svjetla milosti, bez traga sitosti. A bilježi s finom psihologijom i ovo: Tijelo koje se diže protiv duha izaziva prije svega noć u nama jer vrlo dobro znade da nam na podnevnom svjetlu ne bi uspjelo nametnuti svoju volju … isto kao što se muti dno bistrog potoka kako bi se stvorio mrak oko ribe koju se želi uloviti (XIX. nedjelja poslije Duhova). Brinite se da se svjetlo koje je u vama ne zgasi: dokle god vjera obasjava dušu podnevnim svjetlom, teško bludnost slavi pobjedu; i zato je vjera ono što treba prije svega pridizati, jačati ustrajnom molitvom i čestim sakramentima.

Ni u jednome dijelu moralnoga života kao u ovom ne važi Isusova riječ: Bez mene ne možete učiniti ništa (Iv 15,5) i Ono što je nemoguće ljudima, moguće je Bogu (Mt 19,26). Treba se naviknuti misliti i udisati žudnju za milošću. Mi smo naša misao, stvari na koje najjače mislimo izgrađuju doista naš život, podižu u nama zgradu naše duhovne stvarnosti. Treba dakle osjetiti da je milost najkonkretnija stvarnost, istinski kruh čovjekov, njegova prva potreba, skrivena žila mira i ljubavi. To je ono što prešutno tražimo od nevinog sveca kada ga molimo da ne dopusti da nečistoća okalja našu dušu.

Ovaj tekst je objavljen u: Iz franjevačke riznice. Both comments and trackbacks are currently closed.