• Nitko se ne smije od mene udaljiti, a da se ne osjeti sretnijim i boljim Majka Tereza

Colonia me tenet

Stari natpis na grobu fra Ivana Duns Scota: Scotia me genuit, Anglia me suscèpit, Gallia me docuit, Colonia me tenet sažima najvažnije zemljopisne koordinate njegova životopisa. Rođen je u sjevernoj Škotskoj, u Engleskoj se osjeća prihvaćenim, dok u Francuskoj studira, a njemački grad Köln već stoljećima čuva njegove posmrtne ostatke. Umire s 43 godine, daleko do svoje Škotske i od Pariza u kojem je proveo dobar dio svoga života. Povijesni izvori, ali i stari nekrologij franjevačkog samostanu u Kölnu, svjedoče da je fra Ivan umro 8. studenoga 1308. godine. U času svoje smrti bio je magister regens – glavni učitelj i profesor u samostanu. To je bila teška, ali i časna služba. Iako je bio vrlo važan kao profesor u Parizu, zbog više razloga, napušta Pariz i u srpnju 1307. godine dolazi u Köln koji je već imao svoju teološku školu. Tamo je franjevački red imao Generalni studij. Uglavnom, Duns Scotov boravak na njemačkom sjeveru traje kratko, ali to razdoblje njegova života jest ujedno i posljednje u njegovu zemaljskom životu. Pokopan je u Minoritenkirche (u crkvi franjevaca konventualaca) u kojoj se i danas čuvaju njegovi ostaci.

„…ovdje je bio vođa klera, svjetlo samostana i truba istine.“

Ovo je još jedan epitaf koji je naknadno stavljen na grob franjevačkog blaženika. Samo nam ovaj stih već dovoljno govori o svetosti franjevca koji je tek 1993. godine proglašen blaženim. Na fra Ivanov život može se primijeniti ona svetopisamska misao: “Stekavši savršenstvo u malo vremena, dugo je živio; jer mu je duša bila draga Gospodinu, On ga je hitro izbavio od zloće oko njega“ (Mudr 4, 13-14), iako su mnogi oko njegova života stvarali nepotpune istine ili čak laži. Isto vrijedi i za njegovu smrt odnosno njegov pokop. Naime, 1557.godine Pavao Giovio proturio je u javnost legendu da je fra Ivan živ pokopan. Prema legendi, zbog pića, gubi svijest, pada u komu i umire. Po spomenutoj priči, fratri ga pokapaju misleći da je mrtav. Kada su njegov grob ponovno otvorili, pronašli su njegovo tijelo izvan lijesa s rukama krvavim od neuspjelih pokušaja spašavanja. Naravno, ovo je samo priča, štoviše puka izmišljotina. Zašto smijemo tako tvrditi? U to vrijeme, kao i danas, postojala su stroga samostanska pravila o pokapanju preminule braće kao što su: pranje tijela pokojnika, bdijenje noću u koru, misa zadušnica kao i dodatne molitve. Uzimajući stvarno stanje u obzir, jasno nam je da spomenuta legenda ostaje samo legenda i da u njoj nema ni malo istine. Poput nekih drugih legendi, treba ju samo pročitati, ali ne i ozbiljno shvatiti! Oni koji su izmišljali slične gluposti, imali su namjeru obezvrijediti i baciti sjenu na osobe poput fra Ivana. Možda ovo može i objasniti razloge za kasnu beatifikaciju?! Ideja o Bezgrešnom začeću Blažene Djevice Marije je na poseban način dobila svoj polet s ovim škotskim franjevcem. Ne čudi nas činjenica da je imao puno onih koji su ga voljeli, ali i onih koji su mu zavidjeli na njegovu oštroumlju i na svetačkom životu.

Theologorum Princeps

Prvak teologa? Hmm? Ili je pak ovo ime bilo rezervirano za neke druge? Bilo kako bilo, na kraju krajeva nije bitno kako nas ljudi nazivaju nego je bitno kakvo je srce naše pred Gospodinom. Uvijek će biti onih koji nas nekad hvale, a zar hvala ne prijeđe ponekad i u prijezir?! Da se Duns Scot obazirao na ono što mu drugi govorili ili na ono što su mu predbacivili, zasigurno ne bi nikad postao Doctor subtilis (oštroumni naučitelj), a kamoli franjevac sveta života.

Jedan učeni fratar njegova vremena o njemu napisa:“Predstavljam… ljubljenoga u Kristu oca Ivana Scota, potpuno sam upoznat s njegovim pohvalnim životom, izvrsnim znanjem, najoštroumnijim duhom i drugim njegovim vrlinama…“

Svetost, zar ona ne bi trebala biti jedini cilj našeg ovozemnog putovanja?!

 

 

Ovaj tekst je objavljen u: Iz franjevačke riznice. Both comments and trackbacks are currently closed.