• Sve je moguće onomu koji vjeruje! Mk 9,23

Cvjetnica – Nedjelja muke Gospodina našega Isusa Krista

Kristov križ

Istina je jasna u srcima poniznih, a skrivena u oholih

Pred nama su posljednji dani priprave za svetkovinu Uskrsa. Korak po korak ulazimo u samo otajstvo i srce Crkve. Kristovo otajstvo bijaše vjekovima skriveno, a u punini vremena se očitovalo. I mi smo tomu svjedoci. Nemoguće je ne prisjetiti se Isusova slavnog ulaska u Jeruzalem, čiji spomen danas svečano slavimo po crkvama širom svijeta. Nemoguće je ne biti dijelom svjetine koja ga radosna srca očekuje. Ipak, svjesni smo da iz slavnoga ulaska slijedi konačno opredjeljenje: za Isusa ili protiv njega, vikati “Raspni!” ili “Oslobodi!”.

Sveti Pavao u svojoj Poslanici Filipljanima daje nam prekrasno svjedočanstvo vjere u Isusa – Boga “koji postavši ljudima sličan, ponizi sam sebe do smrti na križu”. Predstavlja nam Krista kao onoga koji je od vječnosti, koji zapravo ne pripada vremenu, ali se zbog čovjeka učinio vremenom ograničenim čovjekom. Uzeo je naše čovještvo ne da okusi naše jade, teškoće, krhkost, grijeh, osjećaje, naše smrtno stanje, nego da nas od toga izbavi i spasi. Upravo zato postaje sluga. Pavao nas podsjeća da Isusova smrt i njegovo poniženje nisu završetak njegova zemaljskoga života, nego je uskrsnuće, izlazak iz smrtnoga tijela u proslavljeno.

Matej pred nas stavlja neposredan događaj prije Isusove muke – njegov ulazak u Jeruzalem. Situacija je tako jasno prikazana da možemo zatvoriti oči i vidjeti cijelu scenu sa svim likovima. Tu je Isus, tu su učenici, tu je narod, tu su djeca. Strka. Vika. Hvala. Čast. Pjesma. …

Cijeli događaj započinje na Maslinskoj gori odakle Isus šalje dvojicu po magaricu i magare. Zanimljiv je Isusov potez. On sam sebi priprema dolazak. Do sada su ljudi njega stavljali na magare, željeli ga zakraljiti, učiniti ga svojim vladarom, a sada on sam daje zadatak, on treba magare. To je njegova inicijativa, njegov ulazak.

Evo kralj ti tvoj dolazi na magarcu

Isusov ulazak u Jeruzalem

Vjernik se oduvijek pitao kada ce doći Kraljevstvo nebesko i redovito ga je zazivao Maranatha – dođi, Gospodine! Ovaj odlomak odgovara na pitanje, ali tek djelomično. Sada nije više pitanje kada?, nego kako?, s vremena prelazi na način. Vrijeme je zapravo sada, a doći će u malenosti i skromnosti kao što se rodio u betlehemskoj štalici i kao što je ušao u Jeruzalem. Isus nije došao kao kralj na konju, okružen vojskom i slugama. On je drugačiji: uzeo običnu životinju koja u domaćinstvu služi, nosi teret. Ovdje iščitavamo lik Krista sluge, onoga koji je došao služiti i dati svoj život, okončati vlast ropstva i smrti.

Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje! Hosana!

Čitamo kako cijeli narod hrli k Isusu, izriče mu dobrodošlicu, priznaje ga sinom Davidovim. On ulazi u Jeruzalem. Osvaja svoj grad. Dolazi kao vladar, ne ovoga, nego drugoga svijeta. Židovska djeca viču i raduju se iako ne razumiju što se događa. Ona su glas nevinosti i istine, svjedoci su onoga što vide, a dječje srce vidi bolje nego srce odraslih. Njihovom glasu protivi se glas onih kojima su iskrenost i istina skrivene duboko u srcu. Istina je jasna u srcima poniznih, a skrivena u oholih. Sin Davidov je blagoslovljen, on dolazi u ime Gospodnje, on je obećani Mesija, dolazi nas spasiti, njegovo će kraljevstvo vječno trajati. Doći će na oblacima u punoj slavi kao jedini vladar neba i zemlje.

Dragi prijatelji! Bog nam kao idealan model daje svoga Sina. Krist Isus uzor je pravoga sina, onoga u kojega se moramo ugledati i ono što moramo biti – pravi sinovi i kćeri Božji. Gledajući u Isusa trebamo se izdignuti iz naših tmurnih svakodnevica i težiti k životu vječnomu koji nas očekuje – ako budemo živjeli kao djeca Božja. Današnja nedjelja prilika je da ispitamo svoju vjeru u onoga koji dolazi u ime Gospodnje. Budimo svjesni da Isus nije želio ući samo u materijalni Jeruzalem, nego u svako ljudsko srce. Za to su nam primjer djeca koja znaju prepoznati i prihvatiti ljubav Božju u svojoj jednostavnosti i malenosti. Upravo njih nam Isus stavlja kao uzor – “ako ne postanete kao djeca”. Isus opet traži tko će mu otvoriti svoje srce, tko ce mu pružiti dostojno stanovanje. Od toga očekuje da ga ne izbaci nakon pet dana vičući “Raspni ga!” i šaljući ga na Kalvariju u smrt. Prilika nam je da si posvjestimo da je Krist taj kralj koji ima doći. Crkva nam daje svoje svjedočanstvo – ona ga prepoznaje u osobi sluge na magaretu, u čovjeku koji nosi križ i na njemu umire, a potom uskrisuje od mrtvih.

Pohitimo u hram dočekati Kralja kraljeva i Gospodara gospodara, “slijedimo ga na križnom putu da imamo udjela u njegovu uskrsnuću”.

Kliknimo radosno sa Psalmistom: “Podignite, vrata, nadvratnike svoje, dižite se dveri vječne, da uniđe Kralj slave!”

Ovaj tekst je objavljen u: Razmatranje, Vijesti. Both comments and trackbacks are currently closed.