• Dođite k meni svi vi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti Mt 11,28

Dati sve što imaš

U tridesetdrugoj nedjelji kroz godinu, evanđelje po Marku donosi nam dio o siromašnoj udovici koja je ubacila dva novčića u hramsku riznicu, a ta dva novčića bila su sve što je imala. Svatko od nas se treba zapitati dajemo li mi za Boga sve što imamo, ili samo ono što mislimo da treba dati?! Nadalje, koliko toga skupljamo, koliko se brinemo kako bismo imali i posjedovali što više, skupljamo kao hrčci, bez prestanka, sve više i više, kako bismo „osigurali“ miran i spokojan život bez briga. No, je li to uistinu tako?

Često zaboravljamo kako smo došli na ovaj svijet. Ja, kada sam došao na svijet, nisam imao ništa, osim jedne darovane stvari, a to je život od Boga. Vjerujem kako smo svi mi ljudi isti što se tiče toga. Rastući, počeli smo posjedovati stvari, skupljati ih, od prve dude varalice, bočice za mlijeko, preko različitih igračaka, govoreći – moram imati ovo, moram imati ono, pa sve do danas kada smo odrasli te skupljamo veće i vrjednije stvari, automobile, kuće, stanove, vikendice… Međutim, nitko ne razmišlja što će biti na kraju. Kako smo došli na ovaj svijet, tako ćemo i otići – bez ičega. To je činjenica!

Kročeći kroz život, nitko od nas se ne zapita što bih imao kad se ne bih rodio. Na ovome svijetu, svi mi počinjemo s istim „kapitalom“, samo na kraju ostaje pitanje što smo učinili s njime. Jesmo li prokockali svoj dar, svoj život ili nismo. Katkada se zapitam služim li se darom koji sam dobio na ispravan način ili sam ga ostavio negdje na polici, već ispod debelog sloja prašine, a okupiram se svim materijalnim stvarima što su oko mene. Najveći problem sastoji se u tome da smo previše navezani na materijalne stvari. Ničega se ne želimo odreći, a stalno želimo više. Ako se nečega, kojim slučajem, moramo odreći, uvijek će to biti ono čega imamo viška.

Gledajući ovu sirotu udovicu, koja je Bogu dala sve, u njoj prepoznajemo potpuno pouzdanje u Boga i njegovu providnost. U njoj imamo primjer slobodnog čovjeka koji razmišlja na drugačiji način. Također, udovica koja hrani proroka Iliju, iz prvog čitanja, ne posjeduje ništa doli malo brašna i ulja, ali bez puno premišljanja prima proroka Iliju, a kroz njega i Boga pod svoj krov, u svoje srce. Poruka za sve one koji se pouzdavaju u Boga i vjeruju u njegovu providnost sadržana je u rečenici: „Jer ovako govori Jahve, Bog Izraelov: ‘U ćupu neće brašna nestati ni vrč se s uljem neće isprazniti sve dokle Jahve ne pusti da kiša padne na zemlju. ‘“

Predajući Bogu sve što imamo, napose sebe i svoje srce, a onda i ostale stvari, nećemo postati siromašniji. Dapače, postat ćemo bogatiji, jer istinsko bogatstvo nije ovozemaljsko, materijalno, nego ono neopipljivo, ono što nas čeka s druge strane, a to je Kraljevstvo Nebesko.

Ovaj tekst je objavljen u: Razmatranje. Both comments and trackbacks are currently closed.