• Molite dakle gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svojuMt 9,38

Dijalog s Bogom i čovjekom – trinaesti utorak

“O ljubljeni sveti Antune,

iz svoje Padove, iz svojeg kovčega

pogledaj na moje potrebe. Zauzmi se kod Boga za mene svojim

čudotvornim jezikom tako da konačno budem utješen i uslišan. “

XIII. zaziv potiče na razmatranje o rječitom svečevu jeziku, pozivajući se očito na relikviju koju je, prilikom utvrđivanja istovjetnosti 1263. god., našao neraspadnutu tadašnji generalni upravitelj Franjevačkog reda sv. Bonaventura. Ona je i do danas ostala nenačeta u moćniku Giuliana da Firenze (1434-1436). Što nam može reći taj neraspadnuti jezik? Na koji način i kojim putovima nas on dovodi k svecu i, od sveca, k Bogu koji se objavljuje “čudesan u svojim svecima”? Mogli bismo reći da se, u odgovarajućim razmjerima, čudesnoj pojavi sv. Antuna i Bog prilagodio, da je podupro određeno ponašanje, objavivši se neposredno u ljudima. I ljudi su osjetili potrebu da izdvojeno čuvaju nešto od posmrtnih ostataka najboljih medu svojim bližnjima kao divnu potvrdu i znak zahvalnosti za njihovu moralnu veličinu i blagotvorno poslanje koje je obilježilo njihovo iskustvo na zemlji.

Bog, kao jedini izvršitelj čuda, učinio je da od našeg sveca ostane nenačet jezik, kao znakovit sažetak njegova života “službenika Riječi”, one riječi koja je, kao očitovanje duha, odraz duše, tipičan izraz života, proslavila Boga i povezala ljude njegova vremena, podijeljene krivovjerjem i potkopane stranačkom mržnjom. Jezik je on, doista, označio kao: “organum laudis, speculum cordis, thronus veritatis … organ hvale, zrcalo srca, prijestolje istine“. Svečev jezik stoji zato kao znak njegova spontanog izražavanja u molitvi, plodnosti u propovijedanju, mudrosti u učiteljstvu; jednom riječju, njegove žarke milosrdne ljubavi koja je postala dijalog čovjeka s Bogom i čovjeka s drugim čovjekom.

Voditi dijalog s Bogom i s čovjekom: izuzetno suvremena tema koja izbliza dotiče naš današnji senzibilitet; tema vezana uz izraz koji se neprekidno rabi, ali se često i lako zloupotrebljava. Cijelo čovječanstvo je danas tjeskobno i burno, u potrazi za dijalogom, za višom suradnjom koja će pobijediti, trošeći malo pomalo, negativne naboje i iznijeti na površinu pozitivne, ujedinjujući ih u zajednički napor, u zajednički hod. Tko danas ne opaža da nedostatak zajedništva, dubokih i iskrenih odnosa, zasnovanih na međusobnom poštovanju i povjerenju, razbija društvo, čini jalovim napore, rastače obitelji, profesionalne skupine, gradove, narode, osiromašuje život, kako pojedinaca tako i zajednice. Cijelo čovječanstvo je danas u potrazi za vjerodostojnim i konstruktivnim dijalogom: u tome je nesvjesni izvor nekih raspoloženja, nekakvog, katkada zbunjujućeg, propinjanja života koji se još ne osjeća sposobnim da konačno izbriše nemogućnost međusobnih veza, uzajamni strah, tvrdokorno nepovjerenje, sve prepreke koje često čine nemogućim običan početak razgovora i pokušaj susreta.

Crkva se danas stavlja u dijalog sa svijetom u kojem živi; Crkva danas sluša riječ, poruku i vodi razgovor, svjesna da, prije nego ga obrati Bogu, dapače, upravo zato da bi ga obratila, ovaj naš svijet treba približiti i upoznati, razumjeti i ljubiti. Umjesto da se zatvori dodiru sa svjetovnim društvom, umjesto da preuzme na sebe samo isticanje i osudu zala koja se u njemu mogu sresti, Crkva sa sigurnošću i povjerenjem, s poštovanjem i ljubavlju, želi voditi dijalog s čovječanstvom, prihvaćajući njegove duboke težnje i istinske vrijednosti, nade i patnje, uvjerena da nitko i ništa ne može biti tuđe njezinu srcu, jer je zadužena da u svijetu promiče jedinstvo, ljubav i mir zato što ju je osnovao Bog kao “znak i sakrament”, kao oruđe jedinstva s Bogom i jedinstva čitavoga ljudskog roda.

Ali, Crkva čini i može činiti sve to samo ako, usidrujući vlastitu ljubav u Bogu, u Njemu otkrije istinske vrijednosti ljudskog dijaloga. Vodeći dijalog s Bogom, Crkva nalazi riječi koje prosvjetljuju i pružaju podršku, vode i hrabre, tješe i ujedinjuju. Voditi dijalog s Bogom, dakle, da bismo ponovno postali sposobni voditi dijalog s čovjekom; ponovno kao djeca razgovarati s Bogom da bismo otkrili bratske riječi koje izmjenjuju međusobno povezani ljudi, to je hitan zadatak našeg vremena, put kojim treba ići, cilj koji treba dostići. Ako i materijalno mrtav, svečev jezik, također, u čudu koje ga čuva od raspadanja, ponavlja isti jezik Crkve naših dana. Vječna je vatrena riječ svečeva koja je, pozivajući ljude da slave Boga cijelim svojim bićem, učinila da se u njemu otkriju kao braća na svim razinama i u svim oblicima svoga života. “O blaženi jeziče, koji si slavio Boga i po kojemu su ga i drugi slavili, sada se jasno pokazuje koje zasluge si ti zadobio kod Boga!”

Ovaj tekst je objavljen u: Iz franjevačke riznice, Uncategorized. Both comments and trackbacks are currently closed.