• Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati!Mt 5,9

Evo ti majke!

Blažena Djevica Marija, Majka Kristova i majka naša, oduvijek je imala posebnu ulogu u životu Crkve. Upravo smo iz tog razloga i mi odlučili posvetiti određeni prostor na našoj web stranici upravo razmatranjima o njezinu životu, njezinu služenju te snazi njezina zagovora. Ona, koja je u pravom trenutku znala reći „Neka mi bude!“ i time zajamčila dolazak Spasitelja svijeta, Gospodina našega Isusa Krista, uvijek je vjerno upirala prstom u svoga Sina, pokazujući pravi Put, jedinu Istinu i najosmišljeniji Život, te bila najsigurniji mogući put spasenja i vječnoga života, koja su naš krajnji cilj.
„Kateheze“ koje ćemo objavljivati u slijedećih nekoliko mjeseci preuzete su iz knjige franjevca konventualca i bibličara fra Celestina Tomića. Fra Celestin uvijek jednako oduševljava kako prošle, tako i sadašnje, a nadamo se i buduće naraštaje vjernika svojom izvrsnom teološkom točnošću te biblijskom opremljenošću i u isto vrijeme jednostavnošću izričaja. Vjerujemo da će Vas razmatranja o Mariji, našoj majci potaknuti na ispravnu i vjernu pobožnost prema Bezgrešnoj, prema njoj koja je rekla: „Štogod vam rekne, učinite!“ (Iv 2, 5b)

»Ženo! Evo ti sina!«

Najavljeni »čas« u Kani (Iv 2, 4) došao je (17, 1). Isus slavi prijelaz k Ocu, svoju Pashu. Starozavjetnim proročkim tekstovima evanđelist Ivan želi osvijetliti ovaj prijelaz. Radi se o velikoj liturgiji. Isus slavi Oca pokazujući ljudima put k Ocu (12, 28). To je čas objave Božje ljubavi, to je čas novog saveza sklopljena u krvi Sina Božjega, krvi koja se sva istočila da se čovjek napuni Bogom. Isus je sam. »Iz daljine« promatraju ga mala grupica žena i učenik Ivan (Mk 15, 40), koji kaže da su uz križ (19, 25) majka njegova, sestra njegove majke, Marija Kleofina, Marija Magdalena i ljubljeni učenik. Rimljani, izvršitelji presude, drže svijet podalje od raspetog. Samo se najbliža rodbina može približiti.

Marija živi svoj najteži i najsvečaniji trenutak. Divi­mo se njezinoj poniznosti i odvažnosti. Kroz cijeli život, posebno u Isusovu javnom djelovanju, ona je u drugom planu, nekako u pozadini, u svojoj samoći i šutnji. Kad dolazi »čas«, ulazi u prvi plan, u šutnji i dostojanstvu, »probodena«; po riječi Šimunovoj.

Kad Isus vidje majku i kraj nje učenika koga je lju­bio, reče majci: »Ženo! Evo ti sina!« Zatim reče učeniku: »Evo ti majke!« I od toga časa uze je učenik k sebi (Iv 19, 26).

Na prvi pogled kao da Isus želi riješiti svoj obiteljski problem. On odlazi, majka ostaje sama, bez potpore i zaštite. Kod Židova je znak prokletstva ako žena ostaje sama u životu.

 Isus pokazuje nježnost i osjećajnost pre­ma majci. Ali neobično je da to Isus nije prije učinio. K tome, tu je sestra Marijina. U židovstvu je sveta dužnost da najbliži rod prihvati ženu ako ostane sama. K tome: kako to da Isus najprije kaže majci: »Evo ti sina!«, što uključuje brigu i pažnju za sina, a zatim se obraća Iva­nu: »Evo ti majke!«? Marija se mora brinuti za Ivana i Ivan za Mariju.

Smisao je mnogo dublji. Nalazimo se u Ivanovu evan­đelju, duhovnom evanđelju, u kojemu svi događaji imaju mesijansko značenje, posebno u ovom trenutku kada se ostvaruje dovršetak spasenja i kada se slava Raspetoga očituje u daru Duha Svetoga.

 Neočekivano je u ovoj oporuci što Isus ne oslovljuje Mariju riječju »majka«, što bismo očekivali prema ri­ječi »sin«, nego riječju »žena«. Sigurno ne čini to iz nježnosti, da je ne prokazuje kao ženu raspetoga, već to ima dublji smisao. Isus je tako nazivao i druge žene: Samarijanku, Mariju Magdalenu, Kanaanku. Ali u ovom svečanom trenutku taj naziv podsjeća na ženu Evu, »majku živih« (Post 3, 15), ženu kojega potomak ništi neprijatelja, Zmiju, ženu »trudnu« iz Otkrivenja, koja ubija Zmaja. Misli na »Kćer sionsku«, lik otkupljenog naroda iz ropstva i »Ženu« budućnosti, Crkvu Božju koja je, kao i Marija, Djevica i Majka. Žena Kalvarije pre­uzima, sažima i izražava sve te likove. Ona je istinita majka živih, majka Prvorođenca među mnogom braćom, neiscrpivi izvor iz kojeg se rađa novi Izrael, narod otkupljen i spašen.

Majka čovječanstva

Isus na križu živi svoj »čas«, vrhunski trenutak mesi­janskog poslanja, ostvarenje spasenja svemu čovječan­stvu. U ovom svečanom trenutku, sa svog prijestolja kri­ža i otkupljenja, daje majku čovječanstvu, uosobljenom u Ivanu, proglašava duhovno, plodno, milosno majčinstvo Marije, koja podno križa stoji »probodena srca«.

Marija postaje prava majka otkupljena čovječanstva. Majci koja gubi Sina, daje drugo duhovno, milosno, ne­očekivano majčinstvo. Kad gubi Sina svoje krvi, svojeg tijela, njezina vjera postaje potpuna, savršena, ostvaruje preobražaj u njezinu biću, dobiva novo majčinstvo. Kad se Isus vratio Ocu, prestaje važnost kamena hrama (Iv 2, 21), Marija odlazi u drugu »kuću«, u kuću učenika. Do­lazi kao majka novorođene djece Božje, kao duhovna majka svih u kojima živi Uskrsli.

Imamo majku. Ali to znači i veliku obvezu. Isus želi da u njegovoj Crkvi odnos majčinstvo-sinovstvo vlada kao između Marije i Ivana, kao odnos uzajamne ljubavi i poštivanja, slušanja i čuvanja Božje riječi.

(TOMIĆ, Celestin, Marija Majka, Zagreb 1984., str 105. – 107.)

Ovaj tekst je objavljen u: Promišljanje, Teološka misao. Both comments and trackbacks are currently closed.