• Sve je moguće onomu koji vjeruje! Mk 9,23

Franjino djetinjstvo

“Što mislite o mome sinu? Bit će Sin Božji…”

Ovim riječima ponosna Pika pričala je o svome sinu sa asiškim ženama, gledavši ga kako raste i kako se razvija u jednu zrelu osobu. Možda je rekla samo zato što je vidjela da se dijete razvija onako kako su oni zamislili, ili je ipak samo Petar – Franjin otac mislio tako? Govoreći o Franjinu djetinjstvu ili o školskim danima, zapravo ne možemo znati puno zato što su prvi životopisci o tom dijelu Franjina života napisali malo ili ništa. Sigurno ne zato što su bili lijeni, ma zato što je većina naših prvih godina manje više slična ili što nema ništa tako zanimljivo da bi privuklo pažnju pisca, a u Franjinu slučaju puno je važnije ono što se dogodilo poslije, njegov hod s Gospodinom.

Razmišljajući o Franjinim prvim godinama, sigurni smo da mu nije ništa nedostajalo. Zasigurno nije doživio ni glad, ni žeđ, a zar je moguće da sin, od kojega se toliko toga očekuje, bude uskraćen u bilo čemu? Možda je ovo zapravo i glavni problem načina odgajanja djece današnjice, zato što prekasno shvate što je život, zakasne odrasti, dozvole da netko drugi usmjeri njihov život. U ovom slučaju i roditelj može postati najgori neprijatelj zato što je tanka linija između ljubavi i želje za posjedovanjem nekoga ili nečega, a sve se dogodi u najboljoj namjeri. Ovo se najbolje vidi u riječima roditelja koja već vide budućnost svoje djece. Petar, Franjin otac je isto tako mislio, želio je da njegov sin postane još poznatiji i bogatiji trgovac od njega samoga kako bi se svijetom spominjalo prezime Bernardone. Polagao je u njega sve nade, iako je imao i još jednoga sina, Angela. Čini nam se da je Franjo od samih početaka bio nekako istaknutiji, možda zbog karaktera ili zato što je prvorođenac?

Franjo školarac

Kao svi mi, i Franjo je išao u školu, možda je samo išao, zato što je dosta onih koji samo idu, ali ne dolaze u školu, prostor oko škole je obično zanimljiviji. Ipak, još smo u srednjemu vijeku, a ni škole nisu kao naše danas. Možda da si i htio ne dolaziti bez znanja roditelja, nije bilo moguće da se ne sazna. Iako nikada nije volio pretjerani studij niti nauku, Franjo je bio primoran provesti koje vrijeme za školskim stolom, možda češće dosađivajući se negoli ozbiljno slušajući i studirajući. Roditeljima je zasigurno bilo drago slati sina u školu, kako ni na tom polju ne bi bio zakinut. Franjina škola nalazila se nedaleko od njegove kuće, uz crkvu svetoga Jurja pored koje su živjeli benediktinci. Nisu satima sjedili, nego su učili ono što im je bilo od koristi. Kao i ostali vršnjaci naučio je napamet nekoliko molitava na latinskom, čitala se Biblija trudeći se zapamtiti što više stranica, a sigurno je bilo i malo računanja. Nisu ih zamarali hrpom stvari nego su puno toga više naučili u svakodnevnom životu nego u stotinama stranica kojekakvih knjiga. Naučio je i pisati, iako nikada nije imao lijep rukopis, ali je imao dobro pamćenje. Franju ništa ovo nije puno zanimalo, ali mu je ipak dalo sigurne temelje da bude pismen, a znanstvenik nikada nije ni htio postati.

Sretno djetinjstvo

Ako je tako malo vremena proveo učeći, ostatak vremena je provodio u igranju i u veselju. Iako se njihova obiteljska kuća nalazila u centru Asiza nije bio ograničen na ograđena igrališta kao što djeca današnjice proživljavaju svoja djetinjstva. Grad nije grad u današnjem smislu. Obično se živjelo u dosta skromnim kućama koje nisu bile previše visoke, a djeca su svugdje nalazila mjesto za igranje. Većina vremena se provodila na ulici. Svako malo se mogla čuti pjesma, trube koja su prolazile gradom kako bi izvijestile puk o svemu što se događa(ondašnje vijesti), pjevači, glazba, ples. Sigurno je bilo lijepo otići i izvan Asiza, roditelji nisu morali sve saznati, odnosno majka, zato što je Petar većinom bio na putu. Zelenilo livada, šume, masline, ljeti miris žita i svakovrsnoga cvijeća, sve obojano milijunima boja. U daljini zvuk zvona koji bi ih pozivao da je vrijeme poći kući, prošlo je vrijeme posla i počinje vrijeme molitve. Franjina majka bila je pobožna žena i to je sasvim sigurno prenijela na svoga sina, pričajući mu i razne priče o Bogu i svecima. Zasigurno su ga vodili i u crkvu. Majka mu je pripovijedala pjevajući o herojima konjanicima, s tim vjerojatno povezujući vjeru s veličinom viteškoga ideala.

Tko zna koliko je noći sam Franjo sanjao sve što mu je majka pričala i na taj način upućivala svoga sina na uzvišene ideale. Zamišljajući svijet možda je i sam sebi napravio nekoga maloga konja kako bi se igrao njime ili molio Boga da mu podari jednog pravog velikog konja. Djetinjstvo je početak proljeća života, dolaze ideje, trenutci, snovi su puno jači nego li kada se bolje upozna stvarnost. Možda je zato ovaj dio života i najljepši.

Biti konjanik, iako je za Franju možda bio san, vidio je kako je ostvariv gledajući ogromne konje bogatih plemića koji su prolazili asiškim ulicama, rastjerujući i razbijajući zvukovima kopita glasanja ostalih životinja: pataka, kokoši, ovaca… Franjo je možda već u ovim danima dobio poziv za postati nešto posebno, možda konjanik iako je za to bilo potrebno mnogo vremena, novaca i nadasve hrabrosti.

Mladi trgovac

Jedno je sigurno, Franjino djetinjstvo završilo je prije nego li danas obično završava. Već s najviše 20 godina muško dijete bi postalo odrasli muškarac, koji  je već par godina ranije bio upućen u posao kojim će se baviti. Isto tako i djevojke, ranije su postajale i žene i majke. Tako da već sa 12 godina, Franjo se nalazi u očevoj trgovini. Na početku samo promatrajući kako se sve radi stojeći uz bok svome ocu koji ga je naučio kako se odnositi s kupcima. Vrlo često sam Petar ga vodi sa sobom na trgovačka putovanja u kojima vidi da postoji svijet i izvan Asiza. Na tim putovanjima mu je dobro došao francuski koji ga je naučila njegova majka. Očeva filozofija života mu je sigurno bila prenesena tijekom dugih razgovora prelazeći iz grada u grad u potražnji za robom. Velik je utjecaj na Franju imao njegov otac, ali možda je sam Petar već tada otkrio da je njegov sin pomalo drukčiji, možda potpuno suprotan od svoga oca. Tako je Franjo, zahvaljujući svome veselom duhu i otvorenosti svoga karaktera, bio jako uspješan u očevoj trgovini, znao je vrtiti novcem i lijepo se ophoditi s kupcima.

 

Nemo dat quod non habet!” (Nitko ne može dati ono što nema)

Ako usporedimo ovu narodnu mudrost s ljubavlju nećemo naći mnogo sličnosti. Jedno je sigurno, ljubav jest davanje, ali ne onoga što imam nego onoga što jesam, sebe samoga. Ako je ljubav davanje samo onoga što imam, onda postoji mogućnost da osiromašim. Po ovome Bog je najveći siromah, ne zato što nema ništa, nego zato što nam je dao sve, dao je sebe. Ovaj način ljubljenja me nosi na razmišljanje o roditeljskoj ljubavi. Roditelj je zapravo takav, spreman je dati sve i uvijek se boji da nije dao dovoljno. Ne daje zato što se od njega to traži nego zato što ljubav kojom ljubi svoje dijete je ostvarivanje Božje ljubavi kojom ljubi sve stvoreno.

Molitva za roditelje

Dobri Bože, hvala ti na daru roditelja u kojima susrećem Tebe, daj im snagu da na svoju djecu prenose potrebu za ljubavlju, potrebu za vječnošću i potrebu za Izvorom ljubavi koji daje ne samo sve što ima, nego i sve što jest.

Ovaj tekst je objavljen u: Iz franjevačke riznice, Vijesti. Both comments and trackbacks are currently closed.