• Samo se s ljubavlju živi. Samo se s bolom ljubi Anselm Kraus

FRANJO I MISIJE: POSLANJE KOJE TRAJE (I. dio)

Drugi vatikanski sabor proglasio je da Crkva po svojoj naravi mora biti misionarska, iz čega proizlazi da će biti to veća vitalnost i kršćanska zrelost cijeloga Božjeg puka ako bude snažniji misionarski duh kao karakteristično obilježje suvremene Crkve. A je li to tako, bar kod nas? Ostavljam pitanje bez glasnog odgovora.

Franjevac kapucin, fra Malbert Buelmann («Novo razdoblje Crkve») ovako sažima stanje: «U prošlosti se misija razvijala u smjeru sjever-jug. Mi smo bili darovatelji, drugi obdareni, mi Crkva, drugi misija. Mi civilizirani, drugi divlji, mi smo predstavljali propise, a drugi one koji primaju propise. A sada se misija ostvaruje u znaku uzajamnosti.» Iz ovih riječi vidi se da se danas rodila misionarska kriza u zapadnom svijetu. Rijetko se, vrlo rijetko o tome govori, piše, razmišlja i moli, ali još manje na tome radi. Zgodno je ovdje citirati pokojnoga nasmiješenog papu Ivana Pavla I., koji je, iznoseći koncilske raspre o misijama, još kao biskup Luciani na duhovnim vježbama svećenicima vrlo jednostavno govorio: «Shema koja još nije objavljena, ali je spremna, opominje nas biskupe vrlo jasnim riječima: na vas, dragi biskupi, pada prvi teret i prva odgovornost za cjelokupnu Crkvu; na drugom mjestu ste odgovorni za vašu biskupiju. Posljedica ove odgovornosti: morate se više brinuti za misije. Ne zadržavajte škrto svećenike, a one koji to žele, pustite u misije. A i s novcima jednako. Tamo, u misijama, potrebno je staviti ljude i novce. Koncilski su oci govorili: Vi gradite nove orgulje, mramorni pod, uvodite grijanje; svje je to dobro, ali tamo nemaju ni kolibe u koju bi sabrali vjernike. Što činiti? Nije li i tamo Crkva? Ja sam odgovoran pred Crkvom. Jedan je kardinal predložio da se taksiraju sve biskupije, sve župe. Bar 20 posto od svega što uđe odrediti za misije. Tako se osjeća katolicitet, inače se umuje naopačke. Zaista, morao bi zapuhati novi misijske dah, ne samo na biskupe, već na sve svećenike, a i na laike…»

Ovim duhovitim i iskrenim riječima kasnijega pape Lucianija treba samo dodati da bi zaista novi misionarski dah morao zapuhati i na franjevce i franjevke, svih obitelji i ogranaka, bez razlike na boju i kroj svoje odjeće, ako je uopće i nose.

Nema sumnje da se nalazimo pri kraju velikoga i slavnoga misijskog razdoblja, a također i pred velikom i poznatom krizom. Ne zabrinjava toliko što opada broj onih koji se odazivaju tom pozivu, već što raste nezainteresiranost i nebriga za ostalu Crkvu. Mi smo Crkva i neka se svatko brine za svoje – često možemo čuti u našim razgovorima i raspravama, zaboravljajući na povijesno iskustvo apostola i prvih kršćana, koji nisu ostali u svojim crkvama nego se raspršili po svem poznatom svijetu, sve do nepoznatih predjela Indije i Kine.

  Franjino misijsko iskustvo

Nama koji se nadahnjujemo na Franjinu duhovnom iskustvu naš sveti osnivač i ovdje proširuje uske obzore gledanja i promatranja. Franjo se rodio i djelovao u ozračju borbi i suparništava, koje obilježavaju križarske vojne. Nakon svojeg obraćenja on počinje posve novu mironosnu vojnu da svijet osvoji za evanđelje, bez mača i koplja. Tadašnji je kršćanski svijet, i onaj iz crkvenih, a i onaj iz građanski krugova, mislio da put križu valja prokrčiti mačem, dok Franjo odgovara da treba slušati i živjeti evanđelje, propovijedati Božju veličinu i na sve prenositi mir Gospodnji. Baš nakon slušanja evanđeoskog čitanja o slanju učenika, Franjo kliče: «Ovo želim, ovo molim, ovo žudim činiti svim srcem.»

Njegovu apostolskom žaru ne postoje ni teškoće ni granice. Prvih osam fratara dijeli u četiri skupine, dva po dva, da po svijetu naviještaju ljudima pokoru i mir, da budu strpljivi u progonima i nevoljama, uvjereni da će Gospodin ispuniti svoju zamisao i održati svoja obećanja. «Ponizno odgovorite onome tko vas pita, blagoslivljajte onoga koji vas progoni, zahvalite onome koji vas grdi i kleveće, jer vam je u zamjenu pripravljeno vječno kraljevstvo.»

U ovoj prvoj apostolskoj-franjevačkoj poruci naglašena su vrlo jasno načela koja će voditi misionarsku aktivnost Franje i njegovih sljedbenika: propovijedati mir i pokoru, svjedočiti strpljivost i poniznost, biti spreman i na progon, čak i mučeništvo. No, iz Franjina daljnjeg iskustva, vidimo da je on ta ista načela nastojao primijeniti ne samo među vjernicima svojega kraja i zemlje, već upravo među nevjernicima, protiv kojih se upravo vodio peti križarski rat (1217-1221). Njegov ga je evanđeoski=misionarski polet «učinio hitrim» i već 1212. on pokušava put prema Istoku, kada baš dolazi u našu Dalmaciju, odakle se zbog lošeg vremena, nije mogao uputiti na daljnje putovanje te se vratio u Anconu. Kada je franjevački red podijeljen na provincije, 1217. godine, nastaje i Misija Orijenta, s fra Ilijom ministrom provincijalom Sirije. Na Duhove 1219. odlučeno je na kapitulu da se ponovno pokrene i pojača misijska aktivnost, te brat Franjo, s petoricom drugova poduzima, ovaj put uspješno, putovanje brodom na Istok, dok druga skupina od pet braće preko Španjolske stiže u Maroko, da bi sredinom siječnja 1220. pali kao prvi franjevački mučenici-misionari. Ti prvomučenici franjevački postaju izazov za franjevački poziv i odaziva Antuna iz Lisabona, kasnije poznatijega kao Padovanskog.

Dok su prvi Franjini sinovi polagali živote za Krista u Maroku, Franjo se nalazio u križarskom taboru u Damjeti, te u veljači 1220. ostvaruje svoj san: predstavlja se egipatskom sultanu i naviješta mu evanđelje. Takav herojski i nečuveni čin ne može se prosuditi samo kao vatrena želja da za Krista prolije krv, nego i kao Franjina vruća želja da dade shvatiti oružanim kršćanima i njihovim protivnicima da je put evanđelja jedini put mira, do kojega dovodi ponizno i strpljivo propovijedanje i put pouzdanja u Božje djelovanje. Pored dviju zaraćenih strana, Franjo u pratnji brata Iluminata, nenaoružan, bez štapa, bez torbe, bez kruha, bez novca, dolazi sultanu, koji ga ne samo sluša nego s pažnjom prima, tako da ga, kako svjedoči pisac Jakov iz Vitryja, koji se nalazio u križarskom taboru, «tajno zamolio da za njega moli Gospodina, da bi po božanskom nadahnuću mogao prihvatiti onu vjeru koja se Gospodinu sviđa.»

Franjo u ovoj uspjeloj misionarskoj avanturi primjenjuje ona načela koja je dao i prvoj osmorici braće: ne hitati za uspjehom, koji stavlja jedino u Božje ruke, već s onima koji drukčije vjeruju uspostaviti novi oblik odnosa, bez svađe i polemike, naviještajući veličinu pravoga Boga, propovijedajući mir i pokoru, te dajući svjedočanstvo siromašnoga, strpljivog i poniznog života.

 

fra Ljudevit Maračić, OFMConv

Ovaj tekst je objavljen u: Promišljanje.