• Jedina važna stvar, kada budemo odlazili, bit će tragovi ljubavi što ćemo ih ostaviti za sobom. Albert Schweitzer

FRANJO I MISIJE: POSLANJE KOJE TRAJE (II. dio)

Kada danas govorimo o dijalogu, o toleranciji, o poštivanju drugih mišljenja, obično mislimo da smo to otkrili mi i tako otpočeli novi put. A Franjo ga je već prešao mnogo ranije u mnogo punijem i djelotvornijem obliku. Prije svega, Franjo nije samo pohranitelj vjere, opunomoćenik Crkve koja ga šalje da naviješta evanđeoski nauk, nego on je ponajprije zaljubljenik «Svevišnjega Boga, najvećeg Dobra, izvora svakoga dobra», utjelovljenoga i raspetoga Krista,te zato osjeća žar i hitnost da pozove sve ljude svijeta i da ih uputi da blagoslivljaju, da hvale, da ljube i da zahvaljuju Bogu. To je krajnje obrazloženje i temeljni razlog Franjina misionarskog djela, koje on vrlo bogato izražava u brojnim poglavljima Nepotvrđenoga pravila (16-18, 21-23), a što sve sažima i u Pismu generalnom kapitulu i ostaloj braći: «Slavite Gospodina jer je dobar, veličajte ga svojim djelima, jer vas je za to poslao cijelom svijetu da riječima i djelima pružite svjedočanstvo njegovoj riječi te svi saznaju da nema drugoga svemogućega izvan njega.»

Fraternitas christiana

Jakov Vitrijski, kao dobar povjesnik, ovako opisuje Franjin život, kao i njegovih drugova, dok je boravio u Egiptu u misionarskom poslanju: «I ne samo propovijedanjem nego i primjerom svetosti i savršenoga redovničkog života pozivaju ljude na prezir svijeta, i to ne samo skromne, nego i bogataše i plemiće. Kad se oni pojave da neustrašivo navješćuju evanđelje, kršćani pa čak i saraceni, zadivljeni ostaju njihovom poniznošću, te ih rado i srdačno primaju i opskrbljuju potrebitim stvarima.

Za svetog Benedikta i njegov uspješni pothvat govori se da je nastojao uspostaviti svagdje «societas christiana». No, to se kršćansko društvo iskvarilo jer je iskrivilo mnoge evanđeoske vrednote, pa Franjo sada propovijeda i razvija «fraternitas christiana», bratstvo, nazivajući svoje sljedbenike «fratres» i k tome «minores». Radosno i veselo kršćansko bratstvo, koje pruža svjedočanstvo zajedništva, poniznosti, siromaštva, koje želi preobraziti društvo obnovom njegove temeljne stanice, a to je «bratstvo», «obitelj». Zato Jakov Vitrijski s pravom zaključuje: «Oni žive po uzoru prvotne Crkve, o kojoj je zapisano – mnoštvo vjernika bijaše jedno srce i jedna duša.»

“Gospodin ti dao mir!”

Vrlo važno obilježje Franjina apostolskog i misionarskog djelovanja sadržano je ukratko u njegovoj Oporuci: «Gospodin mi objavi da pozdravljamo: Gospodin ti dao mir!» Franjo živi, on propovijeda mir i upućuje Gospodnji mir ne samo kršćanima nego i nevjernicima, te će poslije svoga veličajnog i miroljubivog iskustva sa sultanom i zapisati u Nepotvrđenom pravilu: «Braća koja idu među nevjernike mogu svoje duhovne odnose među njima urediti na dva načina. Jedan je, da ne poduzimaju svađe ili rasprave, nego da budu podložni svakom ljudskom stvorenju iz ljubavi prema Bogu i da priznaju da su kršćani. Drugi je način da naviještaju Božju riječ kad uvide da se sviđa Gospodinu.» (NP XVI.)

Za Franju dakle misijsko djelovanje ne počinje propovijedanjem već davanjem mira, ne samo izbjegavanjem svađa i rasprava, nego iznad svega spremnošću biti «podložni svakom ljudskom stvorenju». Franjevački misionar(ka) nije dakle nikakav osvajač ili kolonizator nevjernog puka, već ponizni i radosni služitelj. Mir, bezuvjetni temelj pravoga bratstva, društva i  uzajamnih odnosa, rađa se spremnošću svakog pojedinca da bude poslužitelj, «podložan svakom ljudskom stvoru».

Ovaj novi, zapravo stari evanđeoski način pristupa vjernicima i onima koji drugačije vjeruju, nedvojbeno se morao dojmiti ljudi onoga vremena, koji su kročili posve drugim putovima. Taj način ima puno toga reći i poručiti današnjim ljudima, pa i franjevcima i franjevkama, koji često – iako žele i propovijedaju mir – nisu zapravo shvatili da se mir na razini obitelji, skupina i naroda, rađa spremnošću da se služi drugima, a ne željom da se gospodari novim i zamamljivim oblicima odnosa ili suradnje.

Božansko nadahnuće – slobodna molba – priznata prikladnost

Iako je na sebi dosljedno ostvario ona osnovna načela pravoga misionarskog djelovanja (zaljubljen u Krista – svjedok bratstva – službenik mira), Franjo kao konkretan i realan čovjek postavlja posebne uvjete da neki brat pođe među nevjernike: «Ona braća koja po božanskom nadahnuću budu htjela poći među Saracene i druge nevjernike, neka zato zatraže i dobiju dopuštenje svojih ministara…») Za Franju misijsko zvanje pretpostavlja posebni Božji poziv (božansko nadahnuće). Uvijek vrijedi, a na to podsjeća i Drugi vatikanski sabor, da svaki kršćanin mora osjećati potrebu i žeđu da širi svoju vjeru, to više Franjin sljedbenik. «Ići među nevjernike», kao tehnički izraz onog vremena, u stvari znači izvršenje općeg poslanja male braće: «Ire per mundum! Ići svijetom», samo što ovo «ići», biti nazočan među Saracenima i drugim nevjernicima, uključuje vrstu svjedočenja i spremnost na mučeništvo, što zahtijeva posebnu milost. Zato Franjo i stavlja te uvjete: Božji poziv, ljudska spremnost i sposobnost, dopuštenje poglavara.
Na evanđeoskom pozivu temelji se franjevački poziv, a na franjevačkom pozivu počiva misionarski poziv. Pod izrazom «božansko nadahnuće» Franjo podrazumijeva otkrivanje Božje volje kod braće (poglavara), koji «moraju budno paziti na ono što treba prije svega željeti: imati duh Gospodnji i njegovo djelovanje» (PP, X.). Ako je već franjevački poziv plod «božansjog nadahnuća», još više takav izvor mora imati misionarski poziv, budući da je prema Franji prvi zahvat uvijek onaj koji dolazi od Boga. «Braća neka zatraže za to privolu svojih ministara provincijala.» (P, XII.) Božju inicijativu može slijediti slobodan čovjekov odgovor i Franjo ne želi da neki brat bude poslan u misije samo iz posluha i protiv svoje volje. U Nepotvrđenom pravilu piše: «Stoga ona braća koja budu htjela po božanskom nadahnuću poći među Saracene i druge nevjernike, neka pođu uz dopuštenje svog ministra i sluge» (NP, XVI.), dok je u Potvrđenom pravilu navedeno da kandidati «zatraže dozvolu» (PP XII.). Između «ići s dopuštenjem» i «tražiti dopuštenje» ima mala psihološka razlika u prilog slobodi i savršenstvu pravoga misionarskog poziva. A poglavari su pozvani da nikome ne dopuste, osim onima koje budu zaista smatrali prikladnima za to poslanje. Provjera zvanja, koji je dar Božji i čovjekov odgovor, uvijek spada na Crkvu i njezine poglavare. Tako i kandidat za misije mora ne samo osjećati božansko nadahnuće i želju da slijedi taj izvanredni put, nego mora prihvatiti i sud o svojoj (ne)prikladnosti, te onda bude Božji poslanik preko svojih poglavara.

Mudrosna uravnoteženost sv. Franje u ovim načelima i odredbama sabrala je svojstva pravoga franjevačkog misionara: božansko nadahnuće – slobodna molba – priznata prikladnost. Franjo je postavio ta tri uvjeta jer je doista bio veliki zadatak nove misionarske vojne s novim odnosima prema nevjernicima: naviještati veličinu ljubljenog i posjedovanog Boga, savršeno svjedočiti životom i poniznošću u bratstvu prenositi mir među ljude.

Za svetim Franjom su tako kroz osam stoljeća išli mnogi njegovi sljedbenici i na misijskom putu, koji je on u Crkvi zapravo prvi institucionalno naznačio. Slijedili su ga mnogi sinovi i kćeri u svim franjevačkim ograncima i obiteljima. Sjetimo se samo našega Nikole Tavilića iz Šibenika, misionara i mučenika, prvoga hrvatskoga kanoniziranog sveca. Daljnje nabrajanje odvelo bi nas predaleko, pa je vrijeme da završimo ovo prigodno razmatranje. Franjevački misionari bili su i još uvijek jesu najbrojnija skupina misionara u povijesti Crkve. Misije su zasebna franjevačka slava i bilo bi dobro bar ne zaboraviti ovu bogatu ostavštinu.

fra Ljudevit Maračić, OFMConv

Ovaj tekst je objavljen u: Promišljanje.