• Mi sami moramo postati promjenom koju želimo vidjeti. M. Ghandi

“Gospodin moj i Bog moj!”

Dragi prijatelji, današnjom nedjeljom završavamo uskrsnu osminu kojom je Crkva željela obilježiti svetkovinu Uskrsa. Naime, svaki dan uskrsne osmine po svojoj važnosti jednak je nedjelji – Danu Gospodnjemu. Blagopokojni papa Ivan Pavao II. drugu nedjelju po Uskrsu proglasio je nedjeljom Božanskoga Milosrđa, a na istu je proglašen blaženim od svoga nasljednika Benedikta XVI. prošle godine.

Sveta liturgija razastire stol Riječi života koja nam se nudi u Djelima apostolskim, Petrovoj poslanici i Evanđelju po Ivanu.

Sveti Luka u Djelima apostolskim opisuje jedinstvo i zajedništvo prve kršćanske zajednice. Ona nam daje primjer svakodnevnoga života, bilo „svjetskoga“ bilo crkvenoga. Zapravo, ovaj odlomak za nas kršćane, ujedinjene u Kristu, predstavlja i više nego ispit savjesti. Pred nama ne stoji jedna obitelj, ne stoji jedna osoba, pred nama stoji cijela prva kršćanska zajednica. Nekoliko je točaka na koje apostol stavlja naglasak: nauk apostolski, lomljenje kruha, primjer života. Po krštenju i obiteljskom životu primili smo prvi nauk apostola, obitelj je tako postala prva vjeroučiteljica koja nam je prenijela otajstva naše vjere koju baštinimo od apostola. Primanjem sakramenta svete pričesti postali smo dionicima istoga stola, istoga kruha koji smo pozvani lomiti s drugima. Prva zajednica euharistiju naziva lomljenje kruha.

Hrana vječnoga života

Iza svega, ostaju nam pitanja koja ponekad sežu u nedogled. Kao vjernici, koji smo obogaćeni darovima Duha Svetoga po svetoj krizmi, nastavljamo li u svome životu apostolsku tradiciju njihova nauka i njihove vjernosti? Jesmo li u tom nauku postojani ili pomalo krivudamo čuvši kakve druge nauke sa strane? Nedjeljom, a možda i svakodnevno, hranimo se Tijelom i Krvlju našega Spasitelja koji predstavljaju hranu vječnoga života. Postajemo li kruhom za druge i ostvarujemo li time Isusovu želju s Posljednje večere: “Primjer sam vam dao… Ovo činite meni na spomen!” Blagovanje nepokvarljive i vječne hrane treba nas oživjeti i ohrabriti u našem svakodnevnom životu. Prva kršćanska zajednica poziva nas na vjernost, na međusobno poštovanje i pomoć u nevolji. Jesmo li sposobni druge privoditi k Bogu, dovesti ga u zajednicu – Crkvu? Može li Bog po nama djelovati? Dajemo li primjer dostojan života uzornoga – pravoga kršćanina?

Božansko milosrđe

“Draga braćo i sestre! Još i danas odzvanja radosna uskrsna Aleluja. Dobro poznata stranica Evanđelja po Ivanu podcrtava da se Uskrsnuli, navečer istoga dana, pojavio pred apostolima i pokazao im ruke i bok, znakove bolne muke vidljive na njegovu tijelu i nakon uskrsnuća. Te slavne rane otkrivaju Božje milosrđe, koje je toliko ljubilo svijet da je dalo svoga Sina jedinorođenca (Iv 3,16)” (Ivan Pavao II., Nedjelja Božanskoga milosrđa, Regina coeli, 3. travnja 2005.; poruku pročitao mons. Leonardo Sandri)

Isus se ukazuje, pokazuje apostolima svoje ruke i noge, jede, dokazuje da je ON. Isus dolazi prvi put i govori im: “Mir vama!” Isus im se obraća sa željom da njihovo srce bude mirno, ne u strahu, da njegov mir pobjedi svaku sumnju koja se nalazi u njima. Njegov mir jest uskrsni mir, mir radosti koja se rodila izlaženjem iz groba, iz tame. Mir koji će donijeti svjetlo u tamu, radost u žalost i tjeskobu, ljubav gdje je mržnja. Isus im daje vlast da taj isti mir donose drugima opraštajući im grijehe. Redovito uz ovaj odlomak, kako i slijedi nešto kasnije, vežemo lik apostola Tome te ga nazivamo “nevjernim”. Zapravo, ako bolje razmislimo, ni apostoli nisu bili drugačiji. I oni su sumnjali, bojali se, pitali se kako nastaviti život i sl. Možda nije lijepo što je samo Toma nazvan nevjernim, ali svakako je istaknuti lik zajedničke nevjere i sumnje. On traži dokaz, on želi opipati, on želi dotaknuti. Toma u trenutku Isusove prisutnosti medu apostolima ne čini ono što je želio učiniti, nego svojim jednostavnim riječima ispovijeda svoju vjeru. “Gospodin moj i Bog moj!” Isus mu odgovara: “Jer si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju.”

Sumnja koja vodi k vjeri

Naša vjera je često poput Tomine. Želimo i tražimo kojekakva čuda, neke posebne znakove da bismo bili sigurni u Božju prisutnost u našem životu. Usprkos našim problemima, ne smijemo dopustiti da nas obuzme strah, tjeskoba, teškoća, a ponajviše sumnja o Božjoj Neprisutnosti. Moramo biti svjesni da je Bog prisutan u nama samima jer smo po sakramentu euharistije postali hramovima Boga živoga. Isusovu rečenicu “Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju” možemo protumačiti da se odnosi na nas jer nismo imali priliku vidjeti Krista uskrsloga svojim očima kao što ga vidješe apostoli. Zbog toga Isus želi pokazati svoje milosrđe koje iz njegova srca obilno ističe. Želi da ga prepoznamo u euharistiji, u ispovijedi… Želi da iz njegova srca poteku rijeke milosti i oprosta.

“Čovječanstvu koje se čini pobijeđeno moću zla, egoizma i straha, Uskrsli Gospodin nudi svoju ljubav koja oprašta, pomiruje i ponovno stavlja nadu u dušu. To je ljubav koja mijenja srca i daje mir. Koliko li je svijetu potrebno da razumije i prihvati Božansko Milosrđe!

Gospodine, koji nam svojom smrću i uskrsnućem otkrivaš ljubav svoga Oca, daj da vjerujemo u tebe i da ti s pouzdanjem ponovimo i danas svoj: Isuse, uzdam se u tebe, smiluj se nama i cijelome svijetu!” (Isto.)

Danas (= svaki dan) pozvani smo vidjeti Gospodina i kao Toma posvjedočiti svoju iskrenu vjeru u Uskrsnuloga.

“Ne bojte se, otvorite vrata Kristu!”

Ovaj tekst je objavljen u: Razmatranje. Both comments and trackbacks are currently closed.