• Pogledaj ne idem li putem pogubnim, i povedi me putem vječnim.Ps 5,5

Heroji jednostavnosti ili junaci svakodnevice

Svojevrsni trend u suvremenoj kulturi prečesto nam nameće stav negativnosti, odnosno negativnog pristupa stvarnosti vremena u kojem živimo. Čitajući dnevni tisak, gledajući televizijske programe ili pak pregledavajući internetske portale može se, ako se prebrzo zaključuje, steći dojam da se događa jako malo lijepih i pozitivnih stvari u našem svakodnevnom životu. Naslovnice tiskanih medija, uglavnom, osvajaju vijesti iz rubrike crne kronike. Prava je rijetkost pročitati ili vidjeti neku dobru i lijepu vijest, pogotovo kada se ona tiče naših međuljudskih odnosa. Trendom negativnosti želi se istaknuti ono što je loše i stvoriti nezdravo duhovno ozračje, u čovjeku se tim postupcima otvara velika praznina, osjećaj promašenosti i neispunjenosti. Upravo oni koji stvaraju takvu klimu u društvu žele usaditi neke druge vrijednosti koje su u potpunoj suprotnosti s kršćanskim nazorom. S druge strane duboko sam uvjeren kako ipak nije tako. Svjedoci smo da oko nas žive osobe koje svojim postojanjem i aktivnim djelovanjem utjelovljuju evanđeoske vrednote u cjelokupnu društvenu stvarnost te je ljubavlju prema bližnjemu i čovjeku u potrebi prožimaju do krajnjih granica svoga bića. O njima se malo zna, mediji uglavnom šute jer njihovi životi nisu zanimljivi široj javnosti. Oni imaju drugačije kriterije i ljestvice vrednota koje se nikako ne uklapaju u suvremenu kulturu. To su heroji jednostavnosti ili junaci svakodnevnog života. Upravo takvi ljudi, čine ovaj svijet plemenitijim i boljim mjestom za život.

Trend negativnosti, nažalost nije zaobišao niti nas koji živimo u samostanima, i kod nas se prečesto iznose loši primjeri iz ne znam kojih razloga i kojih motiva. Da ovdje odmah razjasnim, nisam od onih koji zatvara oči pred stvarnošću života, još manje onaj koji idealizira redovnički način života, svjestan sam da problema ima i da se o njima treba i mora razgovarati, ma koliko oni bili neugodni ili teški. Ali svjestan sam da ima i puno lijepih stvari u našem redovničkom životu preko koji se olako prelazi i koje bivaju zaboravljene. Upravo želeći oteti zaboravu, tome velikom neprijatelju naših međuljudskih odnosa,  jedno lijepo svjedočanstvo bratske blizine i ljubavi, pišem ovih par redaka.

Prije par dana, bio sam na operaciji, jedna sasvim rutinska operacija, jedan sasvim običan i ne toliko bitan događaj, ali ono što će uslijediti preobražava tu običnost u izvanrednost. Namjerno ne želim ovdje iznositi pojedinosti o samome događaju, jer on nije toliko ni bitan, kao što već rekoh. Bitan je jedan drugi detalj, da me ta operacija na kratko izbacila iz moga svakodnevnog dnevnog ritma. Do jučer sam bio sasvim pokretan i zdrav, a već par sati nakon zahvata potpuno ovisan o tuđoj pomoći. I tu sada nastupaju heroji jednostavnosti ili junaci svakodnevice. Još sam bio na operacijskom stolu kada mi je sestra rekla da me već na odjelu s nestrpljenjem čekaju neki dečki, kako se izrazila. Pitaju kako ste? – medicinska sestra bila je vrlo profesionalna i obraćala mi se na vi. U sjećanje mi se duboko urezala slika moje četvorice braće koja su me veselo i razdragano čekali ispred bolničke sobe. Odmah su krenula pitanja. Je li sve u redu? Kako sam? Pod vidnim utjecajem lijekova, ali svjestan svakoga detalja bio sam neobično sretan, jer nisam očekivao da će doći baš odmah. Kasnije sam čuo da su me čekali skoro sat vremena. Iako u bolnici  nisam bio dugo, rekoh rutinska operacija, brzo sam došao kući i tu sam u potpunosti ovisio o pomoći svoje braće. Bez neke pretjerane patetike mogu reći kako sam iskusio svu ljepotu franjevačkog života i bratske pažnje. Zahvalan sam svakome bratu na dodanoj čaši vode, na otvorenim vratima, na posjeti u mojoj sobi, na dodanom tanjuru kao i na svakom pitanju: jel ti bolje, na njihovoj velikodušnosti i nesebičnosti, na spremnosti pomoći bratu u nevolji, na raspoloživosti i brizi, na svoj onoj pažnji koju su mi iskazali kada mi je pomoć zaista bila potrebna.

U ovome događaju vidio sam jasnu i praktičnu potvrdu svih onih evanđeoskih odlomaka koje govore o pomoći bratu čovjeku, a koje smo svi toliko puta čuli. Upravo ovdje se očitovala sva širina i veličina franjevačke duše moje braće jer ovdje je bio trenutak i mjesto za oživotvoriti i utjeloviti sve ono što studiramo, čitamo i meditiramo. Evanđelje nije tek priča o nekim događajima, i osobama, ono je itekako živo i djelotvorno, a riječi koje su njemu zapisane stalno nas pozivaju i opominju na djelovanje. Najbolja potvrda toga, pa čak i ona znanstvena, ako baš hoćete, događa se upravo u vjerodostojnom i dosljednom ispunjavanju svih evanđeoskih zahtjeva u svakodnevnom životu od strane nas koji vjerujemo. Braća s kojom živim upravo su prepoznala taj trenutak djelovanja.

Iako sam malo trpio, te bio pomalo nervozan zbog vlastite nemoći, bio sam sretan što imam takvu braću, te sam unatoč boli i svih problema, imao uspravan hod!

Zato heroji jednostavnosti ili junaci svakodnevice: hvala vam!

 

Ovaj tekst je objavljen u: Povodom. Both comments and trackbacks are currently closed.