• Neka mi posljednja riječ bude ta, da se uzdam u Tvoju ljubav R. Tagore

Hinduizam

Današnji svijet obiluje različitim ponudama, bile one vjerskog ili profanog karaktera. Nije lako procijeniti što je dobro, a što loše; nije lako prolaziti pokraj ljudi, natpisa i slika koje nude nešto novo, nešto strano i tako odvlače ljude od njihovih vlastitih vjerskih i moralnih načela. Odmah na početku ovoga rada postavljam si pitanje o tome koliko ja znam o temi o kojoj ću pisati. Nadam se da ću po završetku ovoga rada znati puno više nego što sada to trenutno znam i da ću puno bolje upoznati hinduizam kao veliku svjetsku religiju. Hinduizam je istočnjačka religija koja se u mnogočemu razlikuje od kršćanstva: od mnoštva pokreta, učenja, bogova, načina spasenja te vjerskih obreda i praksi. Na sljedećim stranicama govoriti ću upravo o navedenim temama koje lako mogu zainteresirati i privući pažnju bilo kome. Teme su obrađene sistematično kroz tri velike cjeline: Povijest hinduizma; Učenje hinduizma; i Obredi i praksa.

1.  POJAM HINDUIZAM

Hinduizam je religija Indijskog podkontinenta čiji se nastanak protezao kroz pet tisućljeća. Njegovo ime, koje je nastalo oko 1200. god. pr. Kr., nadjenuli su mu muslimanski osvajači koji su htjeli stvoriti razliku između indijske religije i svoje religije – islama. Ime »hinduizam« dolazi od perzijske riječi »hindu« što znači »indijski« i »Indijac«. Sami sljedbenici hinduizma više vole svoju religiju nazivati sanatana dharma (»vječno učenje« ili »zakon«), što pokazuje da hinduizam ima univerzalnu vrijednost koja proizlazi od vječnog zakonodavca.

Skraćeno, hinduizam možemo definirati kao skup religioznih vjerovanja i praksi koji čine glavnu vjersku tradiciju na indijskom podkontinentu. Jedna od važnijih karakteristika hinduizma je ta da je to politeistička religija. Kada spominjemo hinduizam, trebamo se zapitati je li to samo jedan hinduizam ili ih je više, zbog toga što u hinduizmu postoji mnogo različitih vjerovanja. Razlikujemo:

  • vjerovanje u jednoga Boga ili u više bogova koji su njegovo očitovanje (avatari[1]), ali postoji i ateizam – ne mora se vjerovati u Boga;
  • vjerovanje da poštivanje svih živih bića zahtijeva da budu vegetarijanci;
  • svako selo ima svoje božanstvo kojemu se klanja i vrlo je rijetko da dva sela štuju isto božanstvo (izuzetak su veliki bogovi kao Višnu, Šiva i Brahma).

Neki smatraju da je hinduizam »savez kultova i običaja, kolaž ideja i duhovnih težnji«[2]. Kao i za druge religijske tradicije, hinduizam je samo okvirno ime koje ne zahtjeva potpunu homogenost vjerovanja. Za usporedbu možemo navesti: »Ritual neke afričke kršćanske nezavisne Crkve bit će daleko od koptske ili armenske liturgije, a ipak svi oni dolaze pod imenom kršćanski[3] No bitno je to da je duh indijske religije ostao isti, bez obzira na to kakvo se hinduističko vjerovanje ima i posjeduje.

2.  POVIJEST HINDUIZMA

2.1    Grane hinduizma

Prvi počeci hinduizma potječu iz dva različita izvora. Prvi izvor hinduizma je civilizacija iz doline Inda, gdje su arheološkim iskapanjima iskopana dva grada, a to su Harappa i Mohenjo-daro. »Najraniji dokaz kojega posjedujemo dolazi od iskopavanja koja su započela 1992. godine u Panđabu u dolini Inda. Homogena gradska kultura bila je utemeljena u trećem tisućljeću pr. Kr., a iskopana su dva grada: Harappa, pretpovijesni glavni grad Panđaba na obalama rijeke Ravi i Mohenjo-daro, 645 km dalje u Lindhu, na obalama Inda.«[4]

Drugi izvor hinduizma je dolazak Arijaca[5] u Indiju sredinom drugog tisućljeća pr. Kr. koji su prenijeli dio svoje vjerske tradicije i jezika na Indijski narod usmenim putem preko Veda.[6]

»Sredinom drugog tisućljeća pr. Kr. arijski (doslovno »plemeniti«) narod prodro je u Indiju donoseći svoj jezik i tradicije i dubok utjecaj na stare religije, ideje i prakse, ne potiskujući ih.«[7] Vedski tekstovi su glavni izvor za poznavanje prvotne arijske vjere, ali su i temelj hinduističke religije i to je dokaz da su Arijci jedan od najvažnijih izvora hinduizma.

2.1.1.      Civilizacija Inda

Nakon otkrića gradova Mohenjo-daro i Harappe započela su arheološka iskapanja 1992. godine. Prema tim iskapanjima, na temelju onoga što je nađeno, može se samo nagađati i pretpostavljati o vjerovanjima i životu tadašnjih stanovnika tih dvaju gradova.

U arhitekturi tih dvaju gradova posebno se ističu prostorije za higijenu i razvijena kanalizacija, što upućuje na zaključak da je stanovnicima od velike važnosti bila čistoća i higijena. Pretpostavlja se da je voda bila ključna stvar u »očišćenju« ljudi kako bi se mogli približiti silama koje vladaju prirodnim pojavama.[8] Toj teoriji ide u prilog činjenica da su oba grada sagrađena u dolinama rijeka.

Pronalazak različitih natpisa, koji još uvijek nisu dešifrirani, različitih figurica koje prikazuju razne životinje i žene u drugom stanju, te velika raznolikost pečata koji prikazuju drveće, životinje i ljudske figure svjedoče o visokoj kulturi i civilizaciji onoga doba i vremena. Prema obliku figurica i kipića koji predstavljaju ženu, smatra se da su vjerovali u božicu majku koja je simbol stvaranja i neprekidnog tijeka života: »Postoji mnogo kipića božice, koja znači izvor života (lik u drugom stanju) ili brigu i trajanje života (kipovi koji naglašavaju prsa).«[9]

Sve ove teorije o religiji i vjerovanjima Mohenjo-daranaca i Harappanaca i dalje ostaju samo teorije zbog toga što se može samo nagađati i pretpostavljati o njihovoj vjeri na temelju arheoloških iskopina, ali ne postoji niti jedan mit, niti jedna usmena tradicija na koju bi se te pretpostavke mogle osloniti. »…možemo samo da nagađamo da li su oni bili svjesni postojanja sila koje se razlikuju od ljudskih i koje su nadmoćne.«[10]

2.1.2.      Vedska religija

Vjera Arijaca je drugi izvor iz kojega se razvijao hinduizam. Dolazak Arijaca u Indiju donio je sa sobom mnoge promjene koje su utjecale na razvoj tadašnje religije. U Indiji se arijski jezik razvio u sanskrt[11], koji danas čini paralelu grčkom, latinskom i drugim indoeuropskim jezicima.[12] Arijsko vjerovanje i njihova religija poznati su nam iz njihovih himni bogovima koji su skupljeni u zbirku koja se naziva Vede.

Vedska književnost je u svojim počecima bila usmena, a tek se kasnije počela zapisivati: «Vedska književnost je bila dugo usmena, a tek zatim pisana, i sve do naših dana, ortodoksni hinduisti[13] su isticali važnost preciznog prenošenja tekstova, pri čemu je stavljan naglasak na usmeni mnemotehnički pristup[14] da bi se izbjegla mogućnost svake izmjene i da bi se u potpunosti prihvatile istine sadržane u tekstu.»[15] U današnje vrijeme Vede se sastoje od četiri zbirke, a to su: Rg veda (sadrži himne bogovima), Yajur veda (sadrži žrtvene formule), Sama veda (sadrži pjesme svećenika pjevane tokom obreda) i Atharva veda (sadrži vradžbine i bajalice).[16]

Vede otkrivaju religiju u kojoj je jedna od najbitnijih stvari bila prinošenje žrtava bogovima koji su djelovali svuda oko njih – u zraku, na zemlji i na nebu. Ti žrtveni prinosi bili su iznimno poštovani u zajednici jer se vjerovalo da nepoštivanje obreda uzrokuje materijalno nesretan život. »Tako je vedska religija bila po svom karakteru žrtvena, i usmjerena na materijalne aspekte ovozemaljskog života. Poštovanje obreda od strane zajednice i njenih članova osigurava materijalno sretan život kao dio sveukupnog kozmičkog poretka, rte[17][18]

2.1.3.  Višnuizam

Pojam višnuizam obuhvaća sve vjerske zajednice koje obožavaju jednog od četrnaest avatara boga Višnue. Najznačajniji avatari boga Višnue su Rama i Krišna, od kojih su, između VI. i VII. stoljeća pr. Kr., nastali Ramin i Krišnin kult.

Osnovu kulta Rame predstavlja ep Ramayana, kojega je sastavio mudrac Valmiki. Kroz mnoga kasnija stoljeća, ep o Rami je bio često puta izmjenjivan i oblikovan, pri čemu mu je davan prizvuk posvećenja osobnom bogu.[19] Osnovu priče u epu Ramayana čini pobjeda dobra nad zlim, gdje snagu dobra predstavlja Rama sa svojim saveznicima. Rama je obično prikazivan kao pravedni kralj koji svojim podanicima donosi blagostanje i mir.

U okviru kulta Krišne postoje različite književne tradicije i škole. Krišna predstavlja središnji lik narodnog vjerovanja višnuita. Često je prikazan kao veliki ratnik, kralj, osobno božanstvo, dijete i ljubavnik božanskih pastirica.[20] Između II. stoljeća pr. Kr. i II. stoljeća, u vremenu kada nastaju veliki indijski epovi, Višnu je bio zazivan i kao Bhagavan, što znači »Uzvišeni«, »darežljivi bog« ili »bog pravedne raspodjele«, a njegovi sljedbenici su se nazivali bhagavatama, što doslovno znači »obožavateljima Bhagavana«.[21]

Osnovna doktrina svih višnuitskih škola je bhakti, odnosno posvećenost osobnom bogu kroz njegove avatare. »Važno obilježje višnuizma je i vjerovanje da je moguć osobni odnos s bogom, bez posrednika, dakle bez svećenika.«[22] Višnuiti su tako postali protivnici brahmana, svećeničke kaste i tvorci vlastite nove ideje o religioznoj istini.

Iako je početni polet višnuizma splasnuo, on je i dalje ostao jedna od najznačajnijih hinduskih religija današnjice.

2.1.4.  Šivaizam

Šivaizam je pojam koji označava veći broj različitih, ali međusobno povezanih vjerskih zajednica u Indiji koje štuju Šivu u njegovim mnogobrojnim obličjima kao najvećeg među bogovima.

Ime ovog pokreta ne postoji u Indiji, nego su ga izmislili europski stručnjaci kako bi pod jednim imenom skupili sve kultove i vjerovanja vezana uz boga Šivu. Najpoznatiji kultovi koji štuju Šivu su pasupata, kapalika, trika ili kašmirski šivaizam, virasaiva ili lingayat, smarta i saiva.[23]

Cilj šivaizma je da se surovom asketskom praksom postigne oslobađanje duše od vezanosti za tijelo i materijalni svijet. Sljedbenici šivaizma mogu se prepoznati po slijedećim karakteristikama: »Pripadnici šivaizma tijelo posipaju pepelom (na čelu imaju tri vodoravne linije iscrtane pepelom), hodaju potpuno goli ili, češće, zaogrnuti malom pregačom oko bedara, imaju dugu zamršenu kosu u pletenicama, podignutu na vrhu glave, a nose ogrlice ili brojanice. Daju zavjet samomučenja, poput hodanja po žeravici, ležanja na krevetu od čavala i probadanja dijelova tijela dugačkim iglama.«[24]

Prema šivaističkom vjerovanju, Šiva je identičan Brahmanu[25], tj. on je u svojoj najuzvišenijoj formi bez atributa (nirguna), dok u svojem osobnom aspektu posjeduje atribute (saguna) i sadrži u sebi muško i žensko počelo. Njegovo žensko počelo mitološki je prikazano kao njegova zaručnica koja se naziva Parvati. Šiva je od sljedbenika zazivan kao Isvara, »Gospodin« ili kao Mahesvara »Veliki Gospodin«.

Sljedbenici šivaizma obožavaju Šivu u nekom od njegovih ljudskih obličja ili kao lingam, muški spolni organ, koji ima elipsasti oblik te tako predstavlja samog Šivu kao boga koji nema početka ni kraja.

U današnje vrijeme, šivaizam nije više tako »popularan« kao prije, ali i dalje, uz višnuizam, predstavlja najvažniju hinduističku religiju.

2.1.5.  Šaktizam

Središte kulta šaktizma čini žensko božanstvo pod imenom Devi ili Šakti. (»snaga, moć«). U šaktizmu je, stvaranje u hinduizmu često opisano kao: »čin kojim božanstvo oslobađa svoju moć (šakti), koja pokreće i stvara svijet, slična mayi (iluziji) u vedskoj religiji.«[26] Tvrde da: »samo šakti spoznaje i stvara, uzdržava i razara svijet, ispunjava želje i dijeli milosti, i posreduje oslobođenje.«[27] Sljedbenici vjeruju da je šakti snaga svih bogova, posebno Višne i Šive.

Šaktizam se, kao kult koji štuje samo žensko božanstvo, pojavio tek u X. stoljeću, kada je izbacio sve oblike štovanja muških bogova. Tada je utvrđeno mišljenje da su bez božice Šakti bogovi slabi i nesposobni spoznavati.

Kult šaktizma u sebi sadrži i razna žrtvovanja, koja sežu od prinošenja životinjskih žrtava, pa sve do prinošenja ljudskih žrtava[28].

Još i danas kult, šaktizma ima značajnu ulogu u Indiji i jedan je od poznatijih kultova, uz višnuizam i šivaizam.

2.1.6.  Advaita vedanta

Advaita (doslovno: »ne dualizam«) vedanta je jedan dio Vedante[29] koji tvrdi da ne postoji razlika između stvari i da je jedina prava stvarnost Brahman, koja je jedinstvena, nedjeljiva i nepovezana s bilo kojom drugom stvarnošću.

Advaita vedanta predstavlja jedan od najpoznatijih hinduističkih filozofskih pravaca, koji je toliko rasprostranjen Indijom, da ga smatraju jedinim filozofskim pravcem. Advaita je u potpunoj suprotnosti s ostalim filozofskim pravcima Vedante zbog toga što ona jedina naučava da je neznanje (avidya) glavna stvar koju čovjek treba nadići kako bi došao do spasenja. Kao ključ oslobođenja, Advaita na prvo mjesto stavlja put spoznaje i govori da se samo spoznajom može pobijediti neznanje. »Iz toga slijedi da se samo znanjem, a ne djelovanjem, postiže oslobođenje, jer samo pravilno znanje (vidya), može zauzeti mjesto neznanja.«[30]

Ovaj se pravac najčešće povezuje sa Šamkarom, filozofom iz VII. stoljeća, i njegovim suvremenikom Mandanom Mistom, najvećim filozofom Advaita vedante. Nakon njih dvojice događa se nagli porast sljedbenika Advaita vedante.

2.1.7.  Neo – hinduizam

Neo – hinduizam ili bhakti hinduizam je grana u hinduizmu koja tvrdi da se do spasenja može doći samo putem posvećenja. Bhakti – hinduizam najčešće za štovanje uzima velike bogove kao što su Višna ili Šiva. U samom neo – hinduizmu postoji više pravaca.

Pravac bhakti – marga usredotočuje se na štovanje Bhagavana, »Najuzvišenijeg«, koji može nositi ime bilo kojeg hinduističkog božanstva. Također postoji i obožavanje ženske manifestacije božanstva, a to je Šakti ili supruga svih muških bogova. Ona posjeduje stvaralačku snagu koja je aktivna u svim zemaljskim događajima.

Neo – hinduizam je za svoju književnu osnovu i svete tekstove uzeo epove i puransku[31] književnost, a posebno Bhagavad Gitu. Najznačajniju ulogu u širenju te vrste hinduizma odigrale su Purane koje su putem drame, plesa i priča privlačile sve veći broj sljedbenika.

2.1.8.  Sikizam, đainizam i budizam

Sikizam je vjera nastala spajanjem učenja bhakti – hinduizma i muslimanskih vjerovanja. Iz islama, siktizam je preuzeo monoteizam te je tako odbacio štovanje idola i sistem kasti. Siktizam su osnovala desetorica gurua, tj. niz od desetorice gurua, koji je započeo Nanak, a završio Galin Singh. Svetu knjigu sikizma, Adi grant, napisao je peti guru Arđun 1604. godine. Sikisti vjeruju da je bog jedinstven, uzvišen i nestvoreni Stvoritelj svega na svijetu. Vjeruju da je iznad života, smrti i reinkarnacije te da je svugdje prisutan i da predstavlja konačnu istinu.

Đainizam dolazi od riječi đaina što znači »sljedbenik đine«, a đina znači »osvajač, pobjednik«. Đainizam je »religiozni i filozofski sistem radikalnog asketizma nastao u VI. vijeku prije n. e.«[32]. Veliki učitelji đainizma nazivaju se đinama, među kojima se posebno ističu dvadeset i četiri tirthankara[33]. Kao najviši cilj đainizma ističe se potpuna pobjeda nad materijalnim svijetom i pobjeda nad ovozemaljskim postojanjem. Za đainizam se može reći da je to religija strogosti čiji je cilj ravnodušnost bez strasti, a to se postiže samo najoštrijim i najdiscipliniranijim načinom života. Vrhunac toga života je smrt svojevoljnim postom, a cilj je postići vrhunac vlastitim naporima bez pomoći boga ili bogova.[34]

Budizam je religiozni pokret nastao u VI. stoljeću pr. Kr., a osnovao ga je Siddharta Gautama, poznatiji kao Buda, što znači »probuđen« ili »prosvijetljen«[35]. Budistička religija je religija koju je osnovao Buda i temelji te religije izgrađeni su na Budinom vjerovanju i naučavanju.

Prvo vjerovanje kod budista je vjerovanje u karmu[36]. Karma u prijevodu znači »djelo« ili »čin«. Ona se stvara preko misli, riječi i dijela svakog pojedinca i svaki pojedinac ima svoju osobnu karmu na koju može utjecati. Karma određenog pojedinca utječe samo na njega i određuje narav ponovnog rođenja. Pojedinac na svoju karmu može utjecati preko činjenja dobrih i loših dijela. Dobra djela djeluju na karmu pozitivno, tj. izazivaju dobro ponovno rođenje, dok zla djela utječu na karmu loše, izazivaju zlo rođenje. Tako je svako ponovno rođenje određeno karmom prijašnjeg života i to je jedan ciklus iz kojega čovjek ne može pobjeći.

Vjerovanje u reinkarnaciju je vjerovanje u ponovno rođenje koje je određeno u prošlom životu i iz kojega svako ljudsko biće snosi posljedice svojih prijašnjih počinjenih djela.

Glavne odrednice budističkog razmišljanja i življenja su četiri plemenite istine koje je Buda otkrio tijekom meditacije pod stablom smokve, a to su: spoznaja patnje, izvor patnje, oslobođenje od patnje i put koji vodi do oslobođenja od patnje.

Zadnje značajnije vjerovanje je vjerovanje u »nirvanu«. Nirvana je, ukratko rečeno, cilj života, a taj cilj je preobraženje ljudske svijesti. Nirvana je nezavisna stvarnost s vlastitom dinamikom, vječno kraljevstvo, krajne pouzdano, istinsko utočište.[37]

3.  UČENJE HINDUIZMA

3.1  Bogovi vedskog razdoblja

Hinduizam je jedna politeistička religija u kojoj se štuju milijuni različitih bogova i božanstava. U Indiji, kolijevci hinduizma, gotovo svako selo ima svoje božanstvo kojemu se klanja i koje obožava. No također postoje i oni bogovi koji su poznati svakom hinduistu. To su oni bogovi koji su u hijerarhiji bogova i vrhovnih bića na najvišem mjestu. Ti bogovi su podijeljeni na dvije skupine: u prvu skupinu spadaju bogovi vedskog razdoblja, koji su ujedno i najstariji, dok u drugu skupinu spadaju bogovi klasičnog razdoblja. Najpoznatiji bogovi iz prve skupine su Indra (bog neba i rata), Agni (bog vatre i žrtvovanja) i Varuna (branitelj kozmičkog reda s vlašću da kazni ili nagradi).

Najviše mjesto u hinduizmu zauzima «brahman». Brahman je nešto najviše i apsolutno, on je neodređen i bezličan, početak, temelj i uzrok svakog postojanja. Njega je nemoguće spoznati, a samo ga je moguće promatrati preko osobnih božanstava.[38]

U hinduističkim tekstovima, niti jedan bog nije prikazan u potpunosti kao čovjek zbog toga što su bogovi očitovanja sila prirode i svemirskih sila. Zato je u hinduizmu usvojeno vjerovanje da božanskih imena može biti beskonačno mnogo, ali da su ona zapravo samo izrazi i oblici brahmana, jer brahman je početak i temelj svega. On može imati različite oblike, ali je u biti samo jedan, bez obzira na sve načine na koje se prikazuje.

Zbog vjerovanja da je brahman jedno, oni svoje bogove smatraju samo načinom na koji se približavaju najvišem, apsolutnom i zbog toga dopuštaju da svako selo može imati svoje vlastito božanstvo.

3.1.1.  Indra

Indra je najznačajnije božanstvo vedskog razdoblja. On je bog atmosfere[39] i ratničko božanstvo. Prikazan je kao zaštitnik ratničke klase, sklon piću, moćan, ogroman bradat borac koji se vozi u dvokolici, a u ruci drži gromovito oružje. On je »maghavari« što znači »darežljiv«, ima stotinu moći, postaje kralj bogova nakon Varune, kojega nadilazi svojom fizičkom moći i samovlašćem. U himnama Rg Vede[40] prikazan je kako zarobljava demone i uništava utvrde neprijatelja. Najpoznatije djelo koje je učinio je uništenje Vrtre (demona oblaka), koji je zarobio svjetlost i vode stvaranja. »Od svih bogova, jedino je on rođen i jedini je koji vrši zločine protiv tri klase društva.«[41]

U postvedskoj mitologiji, Indra zadržava mjesto vrhovnog boga, dok je u suvremenom

hinduizmu podređen Višnuu i Šivi.

3.1.2.  Agni

Agni je bog vatre i žrtvovanja vedskog razdoblja. On je, odmah iza Indre, najznačajnije božanstvo. Hinduisti smatraju da su Agni sva kućna ognjišta, vatra, munje, sunce, voda i biljke, zbog toga što je sve to potrebno za žrtvu. Svakog jutra Agni se rađa iz zapaljenih drva na zemlji[42], iz atmosferske vode[43] i rađa se na najvišim nebesima iz kojih je dan ljudima kao poklon bogova.

Uz njegovo se božanstvo vežu brojevi tri, pet i sedam. Broj tri zbog njegova tri rođenja, broj pet zbog njegovog peterostrukog karaktera, a sedam zbog njegovih sedmerostrukih odlika.[44] Njegov peterostruki karakter posebno se otkriva u Satapatha brahmani, gdje je prikazan kao: predodređeni da bude prinosilac žrtve i kao glasnik bogova i ljudi. Prikazan je kao onaj koji prožima, izvršava i nadgleda – mudrac i prorok u isto vrijeme.[45] Agnijeve sedmerostruke fizičke odlike su sedam jezika i sedam ruku. Za njega se u Rg Vedi vežu mnogobrojne životinje, gdje je najčešće predstavljen kao jarac.

3.1.3.  Varuna

Kao treće božanstvo ranog vedskog razdoblja spominje se Varuna koji je vrhovni bog koji održava kozmički poredak, te koji ima vlast da nagradi ili kazni. U hinduizmu se često zaziva skupa s Mitrom, složenicom »mitravaruna«.[46] Mitra je bog koji predstavlja ljudsku stranu vedske božanske nadmoći, dok je Varuna magični i užasni kozmički vladar koji sve vidi i čuje, te tako čuva svijet koji je stvorio. On često mijenja svoje oblike pomoću svojih moći, i tada tako promijenjen, hvata sve one  koji svojim postupcima remete kozmički poredak. No već u Rg Vedi javlja se Indra koji je Varuni osporio mjesto vrhovnog boga, tako da je u postvedskoj mitologiji Varuna sekundarno božanstvo, vladar zapada i gospodar neba.[47]

3.2.  Bogovi klasičnog hinduizma

Najpoznatiji bogovi iz klasičnog razdoblja su Brahma (Stvoritelj), Višnu (Održavatelj) i Šiva (Razaratelj), te mnogobrojni avatari[48] boga Višne.

3.2.1.  Brahma

Brahma je prvi bog koji pripada vrhovnom trojstvu mlađih bogova, »trimurtiju«[49], a za njega se kaže da je on bog stvoritelj, gospodar svih stvorenja. Smatra se da je Brahma rođen kada je izveden prvi obred prinošenja žrtve, jer tako piše u Satapatha brahmani. Drugi izvor[50] kaže da: »Brahma je nastao kao prvi među bogovima, stvoritelj svijeta i njegov zaštitnik.«[51] Njegov svijet se smatra najvećim blaženstvom jer je slobodan od zla, nečistoće i sumnje. To je svijet u kojem vlada neograničena sloboda i svijet iz kojeg nema povratka. Kao najpoznatija Brahmanova osobina je sklonost i težnja prema znanju, pa ga se stoga i naziva učiteljem ljudi i bogova. Često je prikazivan kao lik sa četiri lica, koja su okrenuta na četiri strane svijeta, i sa četiri ruke u kojima drži četiri Vede. Ponekad je prikazan kako jaše na labudu ili kako sjedi na lopoču, a to je simbol da Brahma dolazi od sebe i da nije stvoren, nego je oduvijek.

3.2.2.  Višnu

Drugi bog koji pripada hinduističkom trimurtiju je bog Višnu. Višnu je poštovan kao dobrodušan zaštitnik i održavatelj poretka u životu, te kao nadglednik ljudske sudbine. Često se prikazuje kao lik koji je naslonjen ili spava na oceanu koji predstavlja kaos (zmija s tisuću glava), no može se pojaviti i kao simbol Sunca. On dolazi na ovaj svijet u obliku avatara kako bi ga spasio od uništenja. Avatari su inkarnacije boga Višne preko kojih se on približava čovječanstvu, a ima ih sveukupno deset. To su: »Matsya» (riba), »Kurma« (kornjača), »Varaha« (vepar), »Nara-Simha«(čovjek-lav), »Vamana« (patuljak), »Paruša-Rama« (Rama sa sjekirom), »Rama-Čandra« (junak epa Ramayana), »Krišna«, »Buda« i »Kalki« (deseti avatar koji tek treba doći).[52]

3.2.3.  Šiva

Šiva je treće božanstvo trimurtija. On je čašćen kao izvor dobra i zla, razaratelj i ponovni stvaratelj. Za njega se smatra da je on božanstvo u kojem se sve suprotnosti susreću: »On je razaratelj života, ali i njegov ponovni stvaratelj; grozan ali i oličenje blagosti. U njemu postoji i neprestano djelovanje i vječno mirovanje u njemu postoji spolno razlikovanje, ali je i simbol jedinstva koje nadilazi svaku podjelu. On je izvor dobra i zla.«[53] Šiva se prikazuje kao kip s mnogo ruku koji sjedi u yoga položaju. Svaki par ruku ima svoje značenje: »…jedan par izražava ravnotežu između života i smrti, drugi upućuje na sukob dobra i zla, i tako dalje.«[54]

U Indiji se razvio pokret koji posebno štuje Šivu kao najvišeg među bogovima ili vrhovno božanstvo, a to je jedan od dokaza koliko je Šiva «popularan» i poznat u hinduističkoj religiji.

3.3.  Putovi spasenja u hinduizmu

Hinduizam je religija koja ima nekoliko načina na koje se može doći do spasenja. Glavni pojmovi koji se vežu uz spasenje u hinduizmu su:

Samsara: seoba duša ili neprestano ponovno rađanje; prelaženje iz jednog života u drugi kao posljedica karme;

Karma: djela pojedinca i njihove etičke i moralne posljedice;[55]

Maya: označava kozmičku iluziju, privid, obmanu, zbog koje se nestvarno doživljava kao stvarno, a stvarno kao nestvarno;

Nirvana: sinonim za Apsolutnu stvarnost, čisti Bitak koji se krije pod raznim imenima: Bog, Ataman, Brahman, a smješteno je onkraj kozmičke iluzije koju plete maya; konačni cilj svih duhovnih napora;[56]

Joga: zajedničko ime za sve tehnike putem kojih se dolazi do izbavljenja ili oslobođenja od maye (iluzije) i samsare u svrhu prelaska u stanje nirvane;

3.3.1.  Karma joga

Karma joga predstavlja jedan hinduistički asketski put. Predviđa se da je vjernik koji ide ovim putem svjestan da bog djeluje u svim stvarima. Njemu vjernik treba da povjeri sva svoja djela, kako bi ih mogao izvršavati bez vezivanja uz plodove, tj. bez ikakvih želja i sebeljublja.[57]

Karma joga je oblik joge koji uči da se spasenje može ostvariti putem dobrih djela koja uključuju žrtvovanje, ekstremni asketizam, strogo poštovanje moralnih propisa ili jednostavno ispunjenje svih obveza koje nalaže društveni položaj (kaste).[58]

3.3.2.  Jnana joga

Drugi hinduistički put spasenja putem spoznaje je Jnana joga. Prema Upanišadama, neznanje je uzrok svih zala, a spoznaja (jnana) je jedini put oslobođenja od neznanja.[59]

Jnana joga je vrsta joge kojom čovjek pokušava prevladati razliku između nepromjenjive svijesti i promjenjivih oblika svoje svijesti u svome tijelu.[60]

3.3.3.  Bhakti joga

Treći hinduistički put spasenja je Bhakti joga. Ona predstavlja put spasenja preko ljubavi Božje. Sam je Bog, Sveti, Uzvišeni objekt ljubavi. Vjeruje se da je tu moguće stvarno sjedinjenje s Bogom, što se postiže putem ljubavi prema njemu, te je tako moguće ujedno i spoznati Boga.[61]

»Vjernik se stalno sjeća izabranog Boga, njemu posvećuje sebe i sve svoje aktivnosti i njemu usmjerava svoju ljubav koja se prelijeva u klanjanje.«[62]

4.  OBREDI I PRAKSA

U hinduizmu postoje različiti načini služenja i klanjanja božanstvima. Također postoje i velike vjerske svečanosti i blagdani.

Osnovu svakoga dana jednog Hindusa predstavlja učenje o bogovima i njihovim avatarima, tj. posebno posvećivanje jednom određenom liku božanstva. Svaki hindu-vjernik zna da: »Biti hindu-vjernik znači biti svjestan odgovornosti pravog posvećenja.«[63]

Vjerske obaveze hinduista razlikuju se od pojedinca do pojedinca, ovisno kojoj kasti pripada taj pojedinac. »Vjerske obaveze svakog pojedinca, koje se određuju na osnovu kaste, predstavljaju njegovu dharmu, odgovornost koju on mora uspješno nositi, jer u suprotnom slučaju ne može izbjeći posljedice karme.«[64]

Kaste su pojam koji označava hijerarhijski poredane društvene grupe u Indiji. Postoje četiri vrste kasti, a to su brahmini (svećenici), kšatrije (ratnici i vladari), vaisye (trgovci i poljoprivrednici) i šudre (radnici i sluge).[65] Hindusi vjeruju da se svi pojedinci rađaju s različitim intelektualnim i duhovnim kvalitetama i sposobnostima koje najviše ovise o njihovim prijašnjim životima. Zasluge iz prijašnjih života određuju kojoj ćemo kasti pripasti kada se ponovno rodimo.

Ispunjenje dharme u hinduizmu znači da svaki pojedinac mora biti vjeran svojim roditeljima i precima, da mora zauzeti svoje mjesto u sveukupnom poretku i na taj način iskazati predanje bogu, te mora zadovoljiti svoje duhovne potrebe. Obaveze svakog pojedinca razlikuju se po tome kojoj kasti pripada. Ako se pripada višoj kasti, vjerske obaveze su veće i teže, a ako se pripada nižoj kasti, vjerske obaveze su manje i lakše.

Kao što je već rečeno, u hinduizmu je sve određeno po kastama. Sav vjerski život i društvene odgovornosti su raspoređene i podijeljene po kastama i to je glavno obilježje vjerskog života u hinduizmu.

4.1.  Kućna služba

Kućna služba ili služba kod kuće je prije svega, mogućnost da hinduist ispuni svojih pet dnevnih obaveza: »…da prinese žrtvu bogovima, da da ponudu rišijima, tj. mudracima – znalcima Veda, zatim svojim precima koji su mu dali život, životinjama (pri čemu je najčešće u pitanju krava,…) i gostima…«[66] Svaka od ovih aktivnosti određena je za jedan dio dana, a posebno je bitna fizička i ritualna čistoća osobe i slike ili kipa božanstva.

U kućnoj službi nije bitno kojoj se kasti pripada, nego je bitno da je takav oblik bogosluženja dio svakodnevnog života i rituala jednog hinduista.

4.2.  Svečanosti

Hinduističke svečanosti su najčešće povezane sa izmjenom godišnjih doba, ali one sadrže mitove iz Ramayane i molitve o Kršninim podvizima.[67] Najpoznatije svečanosti u hinduizmu su:

a)      Holi – najpoznatija vesela proljetna svečanost koja je posvećena bogu Krišni. Za vrijeme te svečanosti ukidaju se sve kaste i tabui. Ta svečanost je izvorno bila posvećena plodnosti, a tek zatim Krišni;

b)      Divali – poznata još pod nazivom Nova godina, je svečanost svijetla koja je povezana sa božicom Kali i božicom Lakšmi. Tijekom te svečanosti, hinduisti si međusobno daruju poklone, a postoji vjerovanje da Lakšmi, božica sreće, posjećuje svaku kuću u kojoj gori svjetiljka.  Zato se ta svečanost i naziva «svečanost svijetla.»

c)      Dasara – svečanost koja se održava u mjesecu listopadu i koja traje deset dana. Dasara je posvećena božici Kali. Njoj u čast održavaju se razne procesije i plesovi, a ponekad se dijele i darovi.

Osim tih velikih i poznatih svečanosti koje slave svi hindusi, postoje i manje lokalne svečanosti koje su vezane za neka mala, određena područja i gradove. Neke od tih svečanosti su povezane s manjim lokalnim bogovima, a neke s velikim bogovima kao što su Šiva i Sarasvati.

ZAKLJUČAK

Na početku pisanja ovoga rada postalo mi je na trenutak mrsko što sam odabrao ovu temu kada sam vidio pred sobom tisuće stranica knjiga, članaka i materijala potrebnih za pisanje ovoga rada. Ipak, listajući svu tu literaturu, shvatio sam da sam odabrao upravo ono što me zanima i ono o čemu želim pisati. Upravo dok ovo pišem, sretan sam jer mi se ispunilo ono što sam očekivao prije pisanja ovoga rada; saznao sam puno više zanimljivih stvari nego što sam ih znao prije te smatram da sam dosta dobro upoznao hinduizam kao svjetsku religiju.

Pošto sam katolik, dok sam razrađivao ovu temu, uvidio sam izazove pred kojima se nalazi Crkva u susretu s hinduizmom i njegovim sektama. Hinduizam je jedna religija koja se brzo širi po svijetu zbog toga što ima puno zanimljivih sadržaja i zbog toga što se vrlo lako prilagođava svim aspektima društva. Hinduizam se širi svijetom na razne načine: putem yoge, »bezopasnog« načina meditacije i relaksacije za tijelo, putem raznih opuštajućih masaža i terapija, i još mnogih drugih stvari za koje nismo ni svjesni da nam štete (u duhovnom smislu). Svaki čovjek, bio on katolik ili ne, treba upoznati druge religije, iz razloga da nauči nešto što će mu možda u daljnjim godinama ovoga života trebati. Jer, da bi mogao poznavati i razumjeti čovjeka, moraš poznavati  njegovu religiju, jer ona je temelj svih njegovih razmišljanja, uvjerenja i stavova.

POPIS LITERATURE

1.         AA. VV., Enciklopedija živih religija, Nolit, Beograd, 1990.

2.         AA. VV., Leksikon JLZ, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, 1974.

3.         AA. VV., Religije, kultovi, misterije, Duhovna stvarnost, Zagreb, 1988.

4.         AA. VV., Religije svijeta Enciklopedijski priručnik, Grafički zavod Hrvatske i Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1987.

5.         Blažević, Josip, Joga i kršćanstvo, Verbum, Split, 2004.

6.         Blažević, Josip, Sai Baba i/ili Isus Krist, Teovizija, Zagreb, 2007.

7.         Cavendish, Richard, Ling,O. Trevor, Mitologija, ilustrirana enciklopedija, Mladost, Zagreb, 1982.

8.         Davy, Marie – Madeleine, Enciklopedija mistika 2, Naprijed, Zagreb, 1990.

9.         Rebić, Adalbert, Mali religijski rječnik, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1997.


[1] Avatar je ljudsko ili životinjsko obličje koje uzima neki bog kada silazi na zemlju.

[2] AA. VV., Religije svijeta Enciklopedijski priručnik, Grafički zavod Hrvatske i Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1987., str. 176

[3] Isto.

[4] AA. VV., Religije svijeta Enciklopedijski priručnik, Grafički zavod Hrvatske i Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1987., str. 177

[5] Arijci su moćna grupa indoeuropskih naroda koja se preko Iranske visoravni proširila po sjevernoj Indiji tijekom prve polovine drugog tisućljeća pr. Kr.

[6] Vede u doslovnom prijevodu znači znanje. To je sveto znanje, otkrivenje koje je primljeno slušanjem. U početku su bile prenošene usmenim putem, a tek kasnije pisanim putom. Prenose otkrivenja iz starine u himnama, obrednim tekstovima i razmatranjima koji su nastajali u periodu od oko tisuću godina, počevši od otprilike 1400. god. pr. Kr.

[7] AA. VV., Religije svijeta Enciklopedijski priručnik, Grafički zavod Hrvatske i Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1987., str. 177

[8] Usp. Josip Blažević, Joga i kršćanstvo, Verbum, Split, 2004., str. 56

[9] AA. VV., Religije svijeta Enciklopedijski priručnik, Grafički zavod Hrvatske i Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1987., str. 177

[10] Usp. AA. VV., Enciklopedija živih religija, Nolit, Beograd, 1990., str. 237

[11] Sanskrt dolazi od riječi samskrta što znači usavršen, kultiviran. Često se još naziva i devavani što znači jezik bogova. To je jezik kojim su se prenosile Vede usmenim putem. Postaje mrtav jezik još prije početka nove ere, ali se još se i danas koristi u obredne, intelektualne i književne svrhe.

[12] Usp. AA. VV., Religije svijeta Enciklopedijski priručnik, Grafički zavod Hrvatske i Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1987., str. 177

[13] Ortodoksni hinduisti su oni hinduisti koji prihvaćaju objavu istine preko Veda. Oni su nazvani astika, što znači koji vjeruju, a ostali su nazvani nastika, što znači koji ne vjeruju.

[14] Mnemotehnika je skup postupaka  kojima se nastoji olakšati pamćenje stanovitih detaljnih podataka, npr. datuma, imena, pravila, itd.; najčešće se primjenjuju asocijacije na zorne predodžbe i podsjetni verbalni sklopovi (mnemotehničke riječi, rečenice i stihovi).

[15] Usp. AA. VV., Enciklopedija živih religija, Nolit, Beograd, 1990., str. 238

[16] Marie – Madeleine Davy, Enciklopedija mistika 2, Naprijed, Zagreb, 1990., str. 111

[17] Rta doslovno znači valjano, istinito, pravo. Rta je kozmički poredak, božanski zakon, istina, valjanost, pravednost. Ona je osnovni koncept vedskog hinduizma. Kasnije je u hinduizmu zamijenjena sanskritskom riječju dharma. Rta je poredak svemira koji održavaju i štite mnoga božanstva, ali rta ne zavisi direktno o njima (bogovima).

[18] AA. VV., Enciklopedija živih religija, Nolit, Beograd, 1990., str. 238

[19] Usp. Josip Blažević, Sai Baba i/ili Isus Krist, Teovizija, Zagreb, 2007., str. 93

[20] Usp. Josip Blažević, Sai Baba i/ili Isus Krist, Teovizija, Zagreb, 2007., str. 94

[21] Isto.

[22] Josip Blažević, Sai Baba i/ili Isus Krist, Teovizija, Zagreb, 2007., str. 94

[23] AA. VV., Enciklopedija živih religija, Nolit, Beograd, 1990., str. 701

[24] Josip Blažević, Sai Baba i/ili Isus Krist, Teovizija, Zagreb, 2007., str. 96

[25] Brahman je »sveta moć« ili »kreativna moć«; počelo svega.

[26] Josip Blažević, Sai Baba i/ili Isus Krist, Teovizija, Zagreb, 2007., str. 97

[27] Isto.

[28] Prinošenje ljudskih žrtava započelo je kada su kolonijalisti započeli dolaziti u Indiju.

[29] Vedanta su filozofski sistemi koji su se razvili iz Upanišada, krajnjeg dijela Veda.

[30] AA. VV., Enciklopedija živih religija, Nolit, Beograd, 1990., str. 770

[31] Purane su zbirke indijskih mitova i legendi o bogovima, precima, opisima hodočašća i rituala,…

[32] Usp. AA. VV., Enciklopedija živih religija, Nolit, Beograd, 1990., str. 178

[33] Tirthankari su veliki učitelji koji su pokazali ljudskom rodu način za postizanje oslobođenja iz okova materijalne prinude.

[34] Usp. AA. VV., Religije svijeta Enciklopedijski priručnik, Grafički zavod Hrvatske i Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1987., str. 220

[35] Usp. AA. VV., Religije, kultovi, misterije, Duhovna stvarnost, Zagreb, 1988.

[36] Karma je izvorno preuzeta iz hinduizma. To je hinduistička ideja preko koje se vidi povezanost između hinduizma i budizma.

[37] Usp. AA. VV., Enciklopedija živih religija, Nolit, Beograd, 1990., str. 509

[38] Usp. AA. VV., Enciklopedija živih religija, Nolit, Beograd, 1990., str. 100 -101

[39] Atmosfera u ovome smislu označava prostor između neba i zemlje.

[40] Rg Veda je prvi dio vedske zbirke koji sadrži himne bogovima.

[41] AA. VV., Enciklopedija živih religija, Nolit, Beograd, 1990., str. 288

[42] Misli se na upaljena ognjišta.

[43] Misli se na kišu.

[44] Usp. Skupina autora, Enciklopedija živih religija, Nolit, Beograd, 1990., str. 15

[45] Isto.

[46] Usp. AA. VV., Enciklopedija živih religija, Nolit, Beograd, 1990., str. 765

[47] Isto.

[48] Avatar je ljudsko ili životinjsko obličje koje uzima neki bog kada silazi na zemlju.

[49] Trimurtij je vrhovno trojstvo bogova koje sačinjavaju tri boga koji pripadaju drugoj skupini vrhovnih bogova, a to su Brahma, Višnu i Šiva.

[50] Drugi izvor su brahmane i Upanišade Yajur vede.

[51] AA. VV., Enciklopedija živih religija, Nolit, Beograd, 1990., str. 100

[52] Usp. R. Cavendish, T. O. Ling, Mitologija, ilustrirana enciklopedija, Mladost, Zagreb, 1982., str. 21

[53] AA. VV., Religije svijeta Enciklopedijski priručnik, Grafički zavod Hrvatske i Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1987., str. 190

[54] AA. VV., Religije svijeta Enciklopedijski priručnik, Grafički zavod Hrvatske i Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1987., str. 191

[55] Usp. Adalbert Rebić, Mali religijski rječnik, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1997., str. 50

[56] Usp. Adalbert Rebić, Mali religijski rječnik, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1997., str. 72

[57] Usp. Josip Blažević, Sai Baba i/ili Isus Krist, Teovizija, Zagreb, 2007., str. 104

[58] Josip Blažević, Joga i kršćanstvo, Verbum, Split, 2004., str. 85

[59] Josip Blažević, Joga i kršćanstvo, Verbum, Split, 2004., str. 84

[60] AA. VV., Religije svijeta Enciklopedijski priručnik, Grafički zavod Hrvatske i Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1987., str. 339

[61] Josip Blažević, Joga i kršćanstvo, Verbum, Split, 2004., str. 83

[62] Josip Blažević, Sai Baba i/ili Isus Krist, Teovizija, Zagreb, 2007., str. 106

[63] AA. VV., Enciklopedija živih religija, Nolit, Beograd, 1990., str. 245

[64] Isto.

[65] Marie – Madeleine Davy, Enciklopedija mistika 2, Naprijed, Zagreb, 1990., str. 131

[66] AA. VV., Enciklopedija živih religija, Nolit, Beograd, 1990., str. 245

[67]Usp. AA. VV., Religije svijeta Enciklopedijski priručnik, Grafički zavod Hrvatske i Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1987., str.177

Ovaj tekst je objavljen u: Promišljanje, Uncategorized. Both comments and trackbacks are currently closed.