• A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav – to troje – ali najveća je među njima ljubav 1 Kor 13,13

Holokaust – Krv, znoj,suze… i NADA

Cijela prošla godina, uistinu nenamjerno, prošla mi je u čitanju, gledanju filmova i slušanju informacija o holokaustu. Točnije u slušanju i čitanju svjedočanstava ljudi koji su prošli kroz ovaj, ne pretjerano rečeno, pakao na zemlji. Holokaust. Inače neizostavni dio židovske religije, način ugađanja Bogu, a tako grozna riječ u ovom kontekstu. Vrlo je moguće da je djelomično tomu „kriv“ i mjuzikl o Maksimilijanu Kolbeu u kojem sam kroz proteklu godinu aktivno sudjelovao.

Moje razmišljanje i sjećanje na holokaust imalo je svoj vrhunac u posjetu logoru Auschwitz I. i Auschwitz Birkenau za vrijeme hodočašća i studijskog putovanja našeg mjuzikla u Poljsku. Biti tamo, vidjeti to svojim očima, dotaknuti ta mjesta, hodati tom zemljom, mirisati taj zrak, koji još uvijek ima zadah smrti za mene je bilo intenzivno iskustvo, kao gotovo nijedno do sada. Ne znam što bih rekao. Mržnja, zlo, iživljavanje, uništavanje, mučenje, ubojstvo, strah, glad, žeđ, bol, smrad…Nejasno. Potpuno neshvatljivo. Ili pak nije? Čovjek je takav? Mislim da nije. Znam da nije. Možda ovakav način razmišljanja proizlazi iz moje vjere u dobrotu čovjeka, one dječje, naivne; gotovo glupe. Ili ne? Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku. Bog je dobar, dakle čovjek je u svojoj biti dobar. Iako iskvarene naravi kao posljedice istočnoga grijeha, čovjek je dobar. Dobro biće. Sposobno za razmišljanje, razumijevanje, darivanje, praštanje, davanje, mirotvorstvo; u biti sposobno za ljubav, i to je ono što ga čini sličnim Bogu. S pravom se pitam onda: kako je moguće da je takvo jedno biće bilo sposobno iz čiste mržnje i sebičnosti životinjski ubiti šest milijuna ljudi koji to nisu zaslužili?! Siguran sam da iza samog početka, tj. zamisli o tako čemu mora stajati čovjekomrzac od početka: Sotona. Začetnik svakog zla. Siguran sam da su barem tri četvrtine vojnika koji su mučili i ubijali druge mislili da rade nešto dobro za Reich. Ne smatram, naime, da su bez krivice. Svatko je sam zaslužan za (ne) odgoj vlastite savjesti. Je li to opravdanje? Ne. Nema opravdanja. Nema cijene. Nema dovoljno velike kazne. Jedini pravedni i dovoljan sud je onaj Božji. On zna. Drugoga nema. Neka nam svima bude milostiv. Neshvatljiv je taj fenomen, neshvatljiva ljudska priroda u tom trenutku, neshvatljiva i Božja šutnja dok se to događalo.

Zašto se to moralo dogoditi? Glupo je pitati. Razum ne prihvaća nikakav odgovor. Križ Isusa Krista Nazarećanina čovjeka i Boga izaziva slične pokrete duha. Samo slične, jer On je bio potpuno nevin i dao je svoj život za nas. Možda je nepotrebno i beskorisno pitati „zašto?“, nego: „za koga?“ Traženje smisla, dakle posljedice ,na neki način, te patnje, može dati utjehu i nadu. Nadu i vjeru da sva ta patnja, krv, znoj i suze nisu uzalud. Dajući im smisao, dobivamo, uvjetno rečeno „opravdanje“. Samo uvjetno rečeno, jer Bog holokaust nije niti htio niti ga je on izmislio. Čovjek ima slobodnu volju. Zvuči otrcano? Teško je za vjerovati, ali nije. Samo je jednostavnije nego što mi to ponekad zamišljamo. Nada. Naglašavam da mi se budi nada isključivo zbog primjera kao što su Kolbe i Edith Stein: dali su smisao tom ogromnom, neizrecivo teškom teretu – patnji. U smislu je nada. U smislu je spas. U križu je smisao. Ljudskim ušima nevjerojatno, ali Jedan je uspostavio taj zakon križa. I hvala mu na tome. Zemaljski život nema smisla, bez nade u vječni život. U prihvaćanju te logike neka nam pomogne zagovor zbora svetih, napose žrtava totalitarnih režima!

 

Ivan M. Lotar

Ovaj tekst je objavljen u: Promišljanje.