• Molite dakle gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svojuMt 9,38

Idite!

Četrnaesta nedjelja kroz godinu donosi nam evanđelje po Luki u kojem se govori kako Isus šalje sedamdesetdvojicu učenika da idu propovijedati evanđelje i pronositi svijetom radosnu vijest. Zanimljivo je istaknuti da ih Isus šalje onamo kamo je kanio doći. Ta nam rečenica u današnjem vremenu objašnjava blizinu Isusa Krista preko svih onih koje je poslao u naš život jer preko njih, On dolazi u naše srce, našu dušu, naš život. Isus nam dolazi preko ljudi koji dolaze u naš život, preko onih koji su nam blizi i koje primamo u svoju „kuću“ – u svoje srce. Izbjegavajući i odbijajući prihvatiti ljude koji su Isusovi učenici, izbjegavamo primiti i onoga koji ih šalje, Isusa Krista.

Svatko od nas je jedan od sedamdesetdvojice Kristovih učenika i svakoga od nas Isus šalje da naviještamo i pronosimo radosnu vijest ovim svijetom. Isus nam poručuje da ne nosimo sa sobom ni kese, ni torbe, ni obuće jer to nije važno. Važna je spremnost duha i unutarnja raspoloživost te predanje Bogu. Za sve ostalo će se Bog pobrinuti. Naše je samo da pripremimo put Gospodinu. A da bismo to mogli, trebamo biti ljudi, trebamo biti uistinu slika Božja, puni ljubavi, radosti i mira prema svima koje susrećemo, a ne biti opterećeni materijalnim svijetom koji nagriza, kao hrđa, nas kao sliku Božju. U susretu s ljudima, ako smo istinski okrenuti prema dobru drugoga i ako smo u sebi ispunjeni ljubavlju, vjerom i nadom, oni će prepoznati i upoznati Isusa Krista i bit će ga spremni primiti u svoje živote jer vide što On čini u životima drugih i kako ih mijenja te što čini od njih – a čini ih posebnima.

Uvijek će biti ljudi koji žive u začahurenom srcu, koji se boje primiti nekoga u svoje biće jer ih je strah da će se morati odreći nečega i da će se morati mijenjati. Postoje ljudi kojima je dobro tu gdje su sada i ne žele se pomaknuti s mjesta jer ne žele ništa riskirati. Takvi ljudi ne primaju nikoga i ništa što ih može promijeniti te zatvaraju svoje srce pred svima, ponašajući se bezobrazno i oholo jer znaju da će tako odbiti i otjerati svakoga. Međutim, mi moramo i njima davati svoj mir i trebamo ih ljubiti. Sve ono što im damo od nas, ako nisu dostojni, nama će se vratiti. Mi ne možemo ništa izgubiti, ali drugima možemo dati puno. I kada damo, uvijek ćemo dobiti još više od Onoga na čiju slavu to radimo.

Moramo biti svjesni da smo djeca Božja i kao takvi, trebamo se sukladno tome ponašati. Na kraju našega odrastanja zaputit ćemo se u naš dom koji nam je pripremio Isus Krist. Živeći u nadi i vjeri te pogonjeni ljubavlju koju primamo i koju dajemo, odrastajmo šireći radosnu vijest i pripremajmo sve koje susrećemo, svojim životom, primjerom, djelovanjem, riječju te nadasve ljubavlju, na susret s Kristom.

Ovaj tekst je objavljen u: Razmatranje.