• Neka mi posljednja riječ bude ta, da se uzdam u Tvoju ljubav R. Tagore

Intervju s fra Giuseppeom Magrinom

„Bez umjetnosti čovjek ne bi vidio samoga sebe, svoj unutarnji svijet. Glazba, među svim ostalim umjetnostima, uzvisuje sveopći sklad i pobuđuje bratstvo osjećaja onkraj svim granicama. Glazba je sredstvo pravoga bratstva.“ (Ivan Pavao II.)

Iz riječi koje je napisao Ivan Pavao II. očito je da je glazba vrlo utjecajna. Ona nije samo dobar način ubijanja dosade ili poticaj za kojekakve provode, nego ona znači nešto više noseći poruku da i sama pokušava izraziti ono neizrecivo, nedokučivo. Ne čudi da su glazbenici često, poput drugih umjetnika, pravo čuđenje u svijetu proživljavajući na svoj način ovozemaljsko hodočašće. Stoga, odlučili smo razgovarati s jednom osobom koja je poznata kao skladatelj i glazbenik, a zove se fra Giuseppe Magrino. Fra Giuseppe je talijanski franjevac konventualac koji je svoj cijeli život posvetio glazbi koja, prema njegovu mišljenju, nema svrhu sama u sebi, već nas upućuje na nešto više. Padre Giuseppe, kako ga zovu oni koji ga osobno poznaju, dulji niz godina boravi u Svetom samostanu radeći kao kapelnik vokalnoga-instrumentalnog sastava, u svijetu crkvene glazbe, poznatog kao Cappella musicale di san Francesco d’Assisi. Nastupao je u više zemalja Europe, skladao je zavidan broj skladbi liturgijskoga karaktera koje se često čuju na svečanostima na grobu sv. Franje Asiškoga. Ovaj sin Asižanina, jedan je primjer da je moguće spojiti život glazbenika i  franjevca u istoj osobi, što fra Giuseppe uspijeva i spojiti i živjeti. O ovome nam svjedoči njegov veseo karakter i velika strast prema glazbi koja se očituje u stalnom skladanju onoga što/koga kroz svoju glazbu želi približiti ljudima, Svevišnjega. Svojim životom pokazuje kako je moguće u redovničkom životu biti otvoren potrebema Crkve i ljudi s kojima dijeli svoj životni put.

Tijekom boravka u gradu svetoga Franje, susreli smo se i popričali s fra Giuseppeom koji nas je primio u prostoriji u kojoj provodi većinu radnoga dijela svoje svakodnevice koja je usmjerena bavljenju glazbom. Osim što u prostorijama glazbene kapele sklada, u njoj održava i razne pjevačke probe te se susreće s velikim imenima liturgijske glazbe u Italiji.

Kada je i kada rođena strast za glazbom?

Teško je moći odrediti točno kada je to bilo. Znam da sam oduvijek imao volju za bavljenjem glazbom. Tako sam se počeo lagano upuštati u svijet glazbe.

Kako si uspio spojiti život franjevca i glazbenika?

Kada mi postavljaju ovo pitanje, odgovorim uvijek na isti način: čineći sve za ljubav Božju, samo tako uspijevam stvoriti jedinstvo između onoga što činim i onoga što jesam, život glazbenika i franjevca.

Možda se sjećaš nekoga posebnog trenutka koji si doživio kao kapelnik tijekom ovih godina provedenih u Asizu?

Da. Duboko mi se urezao u pamet i u srce osobni susret s papom Ivanom Pavlom II. u Bazilici svetoga Petra u Rimu tijekom Umjetničkoga jubileja 18. veljače 2000. godine. Mi (glazbena kapela) bili smo pozvani glazbom uljepšati misno slavlje. Poslije euharistijskoga slavlja, imao sam zadovoljstvo provesti jedno vrijeme sa Svetim Ocem razgovarajući s njime. Neću nikada zaboraviti spomenute trenutke.

Budući da si glazbenik, zanima me, kakva ti se glazba sviđa? Samo musica sacra ili?

Zanimam se samo za svetu glazbu, liturgijsku i klasičnu. Druge vrste glazbe ne uspijevam pratiti zbog vremena koje posvećujem drugim aspektima moga poziva. Pod tim mislim na moj redovnički život i intenzivno bavljenje glazbom. Tako da ,usprkos mojim željama, ne uspijevam sve pratiti. Moram priznati da mi se jako sviđa filmska glazba i ona lagana glazba 60-ih i 70-ih koje sam nekada slušao.

Za sve velike svečanosti koje se događaju na grobu asiškoga sveca uvijek si zauzet nastupima zbora. Ne nedostaje li ti, koji put, slaviti svetu misu ‘na miru’?

Da. Postoje trenutci u kojima poželim doista prestati i vratiti se unatrag. Kada razmislim shvatim da ‘tko se okrene unatrag nije mene dostojan, kaže Gospodin’ i tako idem naprijed. Iako bih katkada volio slaviti svetu misu ‘na miru’, sretan sam što na ovaj način sudjelujem u liturgijskim slavljima.

Znamo koliko je važna glazba u liturgiji i koliko se može izraziti preko glazbe. Žalosti li ti činjenica da liturgijska glazba nije dovoljno njegovana poradi raznih motiva?

Da, jako me žalosti spomenuta činjenica. Uvjeren sam da sv. Augustin ima pravo kada kaže:“Lex credendi lex orandi!“ Siguran sam da bismo uživali u lijepoj glazbi dovoljno je raditi kako bismo ju pronašli. U tom smislu treba se pripremati za bogoslužje. Lijepa glazba unutar liturgijskoga slavlja može biti istinska propovijed koju činimo svijetu i svima onima koji sudjeluju na raznim slavljima.

Što misliš o poveznici između glazbe i vječnoga života? Neki glazbenici govore da umjetnost, ponajprije glazba, pomaže ‘kušati’ ljepotu života u raju?

Siguran sam da nam, ugodna i lijepa glazba, dobro izvedena i prikladna za molitvu, može privrijediti trenutke u kojima možemo ‘kušati’ radost koju ćemo doživjeti kada, jednoga dana, budemo u raju pjevajući i slaveći Boga svu vječnost.

Na kraju, bi li mogao dati poruku svima onima koji se bave glazbom ili se intenzivno pripremaju za život posvećen glazbi?

Nemojte se bojati i nemojte se razočarati u prvim koracima koje činite. Treba studirati, raditi i uvijek iznova pokušavati. Razmišljajte tijekom godina vašeg studija i svega onoga što činite o vlastitom životu, s poniznošću i strpljivošću, da će vam ‘Otac koji vidi u tajnosti uzvratiti pred svima.’

Dragi fra Giuseppe, hvala na raspoloživosti i na svemu onome što si nam rekao. Neka ti dobri Bog da snage i hrabrosti i dalje svjedočiti Njegovu prisutnost u vlastitom životu kroz glazbu.

Franjo – glasnik Velikoga Kralja

Franjin odnos s Bogom je bio toliko intenzivan i dubok da je Franjo iznova mijenjao i Bog je od njega učinio nova čovjeka, čovjeka molitve. Franjina molitva nije bila bilo kakva molitva, već molitva čovjeka ispunjena Bogom koji je radost, ispunjenje i dobrota. Njegova molitva je uvijek uključivala druge, nikada nije imala nikakvu poveznicu sa sebičnošću i samodostatnošću. Uostalom, molitva kojom se ne bi molilo za drugoga pored mene možda i nije prava molitva. Zato je Franjo glasnik Velikoga Kralja. Kralj je kralj svih, za svakoga brine. Nitko nije isključen. Stoga, Franjo svojim životom pjeva Bogu. On mu pjeva i kada je u osamljenosti od drugih i u društvu s Bogom, ali i onda kada je s drugima. Kada je nasamo s Bogom nema naznaka osamljenosti u dvoje, već je sva pjesma Franjina života isprepletena glavnom melodijskom varijacijom skladbe, Svevišnjim. Franjina pjesan Bogu je prožeta Onim koji joj je svrha i cilj, Isusom Kristom.

Fra Giuseppe Magrino, sin svetoga Franje, svojim životom pokazuje poveznicu s Kristom po primjeru Asižanina, živeći svoj franjevački poziv i zvanje glazbenika. U jednom razgovoru koji je naš asiški brat imao s jednim talijanskim internetskim portalom dolazi do izražaja njegova franjevačka duša. Naime, iskustvo koje je na fra Giuseppea ostavilo dubok dojam je vrijeme neposredno prije početka svete mise na Dušni dan u Bazilici sv. Franje u Asizu. Hodajući bazilikom susreo je jednu osobu oboljelu od tumora, osobu spremnu na smrt i odlazak s ovoga svijeta. Franjevac kaže da je u toj osobi vidio mješavinu boli oslikanu na njenom licu, ali i nade. Taj su dan izveli Missu pro Defunctis (Misa za pokojne) talijanskoga franjevaca konventualca, Domenica Stelle, koja je vrlo svečanog karaktera. Nakon nekoliko dana, primio je pismo sa zahvalom obitelji osobe koju je nedavno susreo, a koja je već umrla. Obitelj je potvrdila da je, nakon što je njihov otac odslušao tako svečanu liturgiju, premda nasmrt bolestan, razveselio se i s puno više radosti i nade dočekao trenutak svoga prijelaza u vječnu domovinu.

Poput nebrojenih primjera iz života svetaca, postoji mnogo trenutaka u našim životima kada smo pozvani biti pjesma drugima. Pjesma koju trebamo drugima pjevati treba biti dirigirana Božjom voljom kako bismo u živote drugih donijeli radost, mir i ohrabrenje. Franjo u svojoj molitvi nije nikoga isključio. Štoviše, postao je učiteljem molitve drugima oko sebe. Fra Giuseppe je glazbu koju piše i izvodi, nije izvodio poradi glazbe same, već je pomogao nekome da kroz doživljenu glazbu u liturgijskom slavlju, stekne ohrabrenje i nade za susret sa Svemogućim. I mi smo pozvani na to. Donositi u živote drugih, pax et bonum, mir i dobro prožeti radošću i raspjevanošću. Zato, još jednom, zajedno s blaženim Ivanom Pavlom II. možemo ponoviti njegove riječi da je ‘glazba sredstvo pravoga bratstva.’

Ovaj tekst je objavljen u: Povodom. Both comments and trackbacks are currently closed.