• Samo se s ljubavlju živi. Samo se s bolom ljubi Anselm Kraus

Isus u svom zavičaju

Marija je požurila »čas« mesijanske objave. Njezino se srce ispunjava velikom radošću što se ostvaruju obe­ćanja i što se Isus snažnom naukom i velikim čudesima objavljuje kao Mesija, Spasitelj. Glas o njemu puče po svoj okolici Kafarnauma.

I dođe u Nazaret, gdje bijaše othranjen. Marija ga ra­dosno dočeka, u nadi da će se Isus i u svom zavičajnom mjestu objaviti kao Mesija i da će ga njegovi priznati za velikog Proroka, kojega je Bog obećao i poslao.

Bio je veliki dan ona subota kada Isus uniđe u sina­gogu svoga Nazareta. Isus otkriva temeljni smisao svojeg poslanja. Govori slobodno i otvoreno, kako je upravo on Poslanik koji proglašava konačno mesijansko spasenje i slobodu. »Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima; proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima; na slobodu pustiti potla­čene, proglasiti godinu milosti Gospodnje.« Kad je završio čitanje, savi knjigu, preda je po­služitelju i reče: »Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.« (Lik 4, 21)

Trenutak je svečan. »Oči sviju u sinagogi bijahu uprte u njega. I svi su mu povlađivali i divili se milini riječi koje su tekle iz njegovih usta.« (4, 20. 22) Očekivali bismo da će ga prihvatiti kao Mesiju, da će povjerovati u njega. Ali ne! »Nije li ovo sin Josipov?«; odviše ga po­znaju »po tijelu i krvi« da bi povjerovali. Misle, ipak, da bi dobro bilo te on učini čudesa u svom zavičaju kao u Kafarnaumu. Misle na vanjsku slavu svojega grada i na dobar prihod za siromašan Nazaret ako ima jednog čudo­tvorca. Isus im kaže tešku riječ: »Zaista, kažem vam, nijedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju.« I nastavi kako je poslan za sav svijet. U dane Ilijine mnogo bijaše udovica u Izraelu, kad je zavladala velika glad, i ni jednoj od njih ne bi poslan Ilija, doli k ženi udovici u Sarfati sidonskoj. I mnogo bijaše gubavaca u Izraelu za proroka Elizeja. I nijedan se od njih ne očisti, doli Naaman Sirac (Lk 4, 23—27).

Spasenje, Kraljevstvo Božje, godina milosti Gospodnje ponuđena je ne samo Židovima nego i poganima. Spasenje se širi preko granica svete zemlje. I pogani su pozvani i u njima se ostvaruje spasenje ako u vjeri prihvate Krista.

Kad je apostol Pavao u svojoj obrani pred Židovima spomenuo ime poganin, da je i k njima poslan, podigoše glas: »Ukloni takva sa zemlje! Nije pravo da živi!« (Dj 22, 22). Tako se i Nazarećani napune gnjeva, ustanu, izbace ga iz grada i odvedu na rub brijega na kojem je sagrađen njihov grad, da ga strmoglave. Isus prođe usred njih i ode. Ne dolikuje Proroku da pogine izvan Jeruzalema.

Marko nadovezuje: Isus je ozdravio samo nekoliko nemoćnika, i nije učinio nijedno veće čudo, zbog njihove nevjere. »Čudio se njihovoj nevjeri.« (Mk 8, 6) U Nazaretu »ni braća njegova ne vjerovahu u njega« (Iv 7, 5). Jedina je vjernica Marija.

Marija shvaća da su zemaljski interesi, materijalne nade i vremenita iščekivanja zapreka da Isus bude prihvaćen kao spasitelj, osloboditelj, donositelj radosne vijesti. Shvaća da se Kraljevstvo Božje širi po prividnim patnjama i neuspjesima, kroz prekomjerne nevolje, preko snage, u životnoj opasnosti (2 Kor 3). Marija sada bolje shvaća Šimunovo proroštvo o »maču«. Svijet se spasava trpljenjem. I konačno, da bismo mogli pomoći drugima, donijeti im radosnu vi jest, pomoći im da se spase, moramo najprije sami biti spašeni, prožeti porukom koju želimo drugima naviještati, pustiti se da i nas prožme Duh Sveti. Inače će naš navještaj zvučati kao neka šala, nespretno oponašanje Kristova nastupa, smiješno rukovanje Božjom riječju, koje ne donosi ploda. Zato evanđelist Luka ovaj Isusov »poraz« u Nazaretu stavlja na početku svojeg Evanđelja, da pokaže kako je jedini put naviještanja radosne vijesti put Kristov, put kroz patnju, stradanja i muku do proslave i pobjede vjere.

Marija u Nazaretu nastavlja svoj život koji je sada teži nego prije. Prisiljena je da sluša izrugivanje na račun Isusa, da druguje sa svojom rodbinom koja ne vjeruje u Isusa Krista. Život joj je težak, ali njezina vjera je nepokolebiva u Isusa, Mesiju i Božjeg Sina. Uzor je svima koji žive u nevjerničkoj sredini.

 (TOMIĆ, Celestin, Marija Majka, Zagreb 1984., str 99. – 101.)

Ovaj tekst je objavljen u: Promišljanje, Teološka misao. Both comments and trackbacks are currently closed.