• Samo se s ljubavlju živi. Samo se s bolom ljubi Anselm Kraus

Iuventus ventus – mladost ludost ili?

Slušajući ozbiljnije ljude, često se čuju riječi iz naslova. Iako nečija mladost može proći u ludosti, to ne znači da mladost nije važno vrijeme života ili da je svaka mladost samo novo ponavljanje ludosti. Mladost je vrijeme u kojem osoba širi svoje horizonte poput planinara koji se penje na vrh, svakim korakom vidi dalje i dalje, a ako zaboravi da se nalazi u šumi, i u malom trenutku nepažnje, može se ozlijediti ne shvativši što se zapravo dogodilo. Nerijetko se događa da staze koje su nam pripremili oni koji su bili prije nas ne prepoznajemo, tražimo neke svoje puteljke koji nas mogu dovesti u propast zajedno sa svima onima koji s nama hode tim stazama ili obogatiti sve kako bi lakše stigli do vrha, mjesta s kojeg se sve drukčije vidi, čišće i stvarnije, u biti, onako kako jest. Svaki mladi čovjek je potrebit osoba koje će ga saslušati i pritom shvatiti, ne strahujući od mogućih prodika.

To je razdoblje bijedno proigrao i uludo potrošio”

Ako gledamo Franjinu mladost, mladost osobe koja je živjela stotinama godine prije, nikad ju nećemo moći do kraja shvatiti. Osim što nas ograničava vremenska dimenzija, naš nam ljudski način razmišljanja ne dopušta izići iz uobičajenih okvira. To je razdoblje bijedno proigrao i uludo potrošio”. Njegov prvi životopisac, Toma Čelanski, ovako opisuje mladića Franju, razvratnik i vođa ološa, no, je li zaista bilo tako? Pošto jedni druge dobro poznajemo, znamo da nam jako malo nedostaje i već ulazimo u polje gdje možemo suditi drugima, prilijepiti i ono što nije potrebno i od ljudi stvarati gotovo čudovišta. Istina, sam Franjo ovaj period svoga života naziva vremenom dok je bio u grijesima, ali što bi u očima jednoga sveca bio sam grijeh kada su se potrudili biti u potpunosti Božji!? Prepoznavanje grijeha puno ovisi o dobro oblikovanoj savjesti.

Princips iuventutis

Iako s nepunih dvadeset godina, postaje zrela osoba, puno je toga što ga još čeka u životu, a što ni sam nije mogao slutjeti. Prije svega, većinu vremena provodio je u obiteljskoj trgovini tkaninama. Međutim, isto kao i svi mladi, jednu stranu života čini onaj ozbiljniji dio života, a uvijek se vremena nađe i za onaj privlačniji i draži dio života – zabave, društvo, pjesma… Iako nije bio sin plemića, što znači da ni sam nije mogao postati plemić, imao je stas puno otmjeniji od bilo kojega plemića. Bio je inače uljudan, privlačiv i prijazan”. Nosio je samo birana odijela, recimo današnje tražene marke, ne obazirući se na komentare sugrađana, možda ni na savjete roditelja. Ponos koji je otac Petar osjećao gledajući sina koji se ističe u svakom polju, zasigurno mu nije bio mrzak. Franjo je bio jako omiljen i te se mnogima dopadala njegova pojava. Iako je imao mnogo novaca, nije puno na njima štedio. Bilo bi možda nepravedno reći da su bili s njim zbog njegove bezazlene neškrtosti ili zbog toga što je bio spreman potrošiti sve na društvo, nego Franjina radost, poletnost i otmjenost je privlačila veći broj prijatelja. Isto tako, ne može se reći da među njegovim prijateljima nije bilo onih koji su prijatelji iz sebičnih interesa i vlastitih planova. Ipak, čini se da se Franjo nije puno obazirao na takve. Kakogod, Franjo je postao princips iuventutis, iako bi Čelanski rekao da je postao voda čete ništarija. Radi se o grupi mladih koji traže nešto od života, šetaju ulicama Asiza, sudjeluju na raznoraznim feštama, tkogod se i napije. Sigurno je da su radili i stvari koje nisu baš prikladne, ali radi se o mladima, ljudima koji traže nešto novo, pjevaju pjesmu životu i sanjanju. Možda najveći problem današnje mladeži nije toliko u stalnom traženju užitaka, nego u činjenici da su izgubili smisao za sanjanjem, za osmišljavanjem vlastitog života dajući se besmisleno svemu onome što nosi trenutak. Kroz Franjinu mladost, počevši od ranog djetinjstva, protezao se san o sebi kao konjaniku. Iako je to bio cilj postavljen jako visoko, način na koji je Franjo pokušavao ostvariti svoj san, davala mu je sigurnost i samouvjerljivost,

Franjino sanjarenje

“Otkako si darežljiv i otmjen prema ljudima od kojih ništa drugo ne primaš osim prolazne i isprazne naklonosti, pravo je da poradi Boga, koji je u nagrađivanju najdarežljiviji, i ti prema siromasima budeš darežljiv i otmjen. ” Zato je otada rado, kad bi se namjerio na siromahe, obilno dijelio milostinju. Premda je bio trgovac, ipak je bio vrlo tašt djelitelj svjetovnoga bogatstva.” (Legenda trojice drugova I. poglavlje) Ovim riječima Franjo si je dao zadatak, već prije obraćenja, imao je posebnu naklonost prema onima koji su bili odbačeni i otuđeni iz ondašnjega društva. Iako je bio vođa svih ostalih, bio je pomalo i drukčiji od svih. Unatoč svemu onom što mu je donijela mladost, sačuvao je srce samilosno i pažljivo na siromašne. Jednom prilikom nije dao milostinju prosjaku koji je došao u trgovinu, nakon čega je siromah pobjegao. Franjo se pokajao u toj mjeri da je trčao sve do kraja grada da mu dadne dva puta više od onoga što bi mu obično dao. Ovo nam je dokaz da ni rasipnost svaki put nije grijeh, jer ponekad ima drukčiju svrhu. Vidimo da kreposti koje će ga krasiti u njegovom svetu životu, već sada dobivaju svoje korijenje. Isto tako i sve ono loše što se počini kasnije dođe na naplatu.

Zarobljenik

Kao u svakom dijelu povijesti, tako i u Franjino vrijeme, mladi čine jedan vrlo važan dio društva. Obično su mladi oni koji počinju mijenjati stvari i davati nove ideje. Poznato da je vrijeme Franjina života prepuno ratnih sukoba, lokalnih i onih malo širih. Franjo je drugima uputio jaku poruku mira zato što je sam na svojoj koži osjetio snagu rata. Naime, u Italiji su buktili sukobi između cara i njegovih sljedbenika koji su se nazivali gibelinima, te pape i njegovih sljedbenika koji su se nazivali gvelfovima. Nakon odsutnosti njemačkog upravitelja Asiza (nije bio omiljen medu pukom), koji se nakratko nalazio u Spoletu, Asižani su srušili njegovu tvrđu i isti kamen upotrijebili za gradnju zidina. Franjo je u tomu sigurno sudjelovao. Uz ostale pothvate, Asiz postaje slobodan grad. Tijekom procesa oslobađanja od tiranina, Asižani su ubili i protjerali sve plemiće iz svoga rodnoga grada. Naravno, nasilje na tom mjestu nije završilo. Jedno zlo uvije potiče drugo. Plemići utočište nalaze u susjednoj Perugi, koja je već bila spremna osvojiti Asiz. U jesen 1202. godine dvije vojske su se sukobile u mjestu Collestrada, Perugia je pobijedila Asižane. Franjo, s 21 godinu biva zarobljen i utamničen. Stvar ne bi bila zanimljiva da ovo sve nije potrajalo gotovo godinu dana. Za Franju je bila važna činjenica da je u bitci sudjelovao kao konjanik, a u samoj Perugi je bio pritvoren zajedno s plemićima tj. otkupnina za njega je bila jako visoka. U gorkim danima svojega pritvora Franjo je širio radost i nasmijavao sve one koji su već bili spremni klonuti duhom, štoviše bio je više vitez od svih onih koji su sebe tako nazivali. Zatvor je prikladna kazna zato što dovodi do preispitivanja života i učenja na greškama, a zar ukidanje slobode i ne prisili na izlazak iz samoga sebe?! Nakon plaćene otkupnine, zatvorska družina se vraća svojim kućama.

Tajanstvena bolest

Dom Petra Bernardonea je zacijelo bio prepun radosti i ponosa, sve dok samoga Franju nije pogodila tajanstvena bolest. Bolest koja svakoga dovodi pred zid, pogotovo onda kada se ne zna o čemu se radi. Iako ga je bolest naučila neke druge strane života, vraća se istom načinu života, život koji ga nosio tko zna gdje. Izvori navode da je jedne noći sanjao palaču prepunu oružja, palaču koja je ostvarivala sve njegove sne kao i djevu koja ga je čekala. San da postane netko za njega je i dalje ostao nešto uzvišeno, što ga je potaknulo da se nanovo priključi grupi konjanika koja se uputila prema Pugli, jugu Italije kako bi se borila protiv gibelina. Za Petra bijaše ponos vidjeti sina svečano obučena, na konju, pozdravlja sve one koji su ih došli ohrabriti zato što su s Franjom bili i drugi asiški sinovi. Dok je gledala svoga sina, Pika je možda već pomalo slutila svu onu novinu koju će donijeti budućnost njezina sina. A Franjo, o čemu je razmišljao u tim trenutcima? Tko zna?! Nitko! Vjerojatno da se nalazi na pragu dvora u kojem ga čeka slava i koju je gotovo prigrabio…

Ovaj tekst je objavljen u: Iz franjevačke riznice. Both comments and trackbacks are currently closed.