• A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav – to troje – ali najveća je među njima ljubav 1 Kor 13,13

Ja sam trs, vi loze

Evanđelje V. vazmene nedjelje daje nam možda i najsnažniji primjer, usporedbu kojom se pokazuje pravi odnos Isusa i njegovih učenika. Naime, evanđelist Ivan donosi Isusove riječi kojima sebe naziva trsom, dok smo mi ljudi loze koje izlaze iz tog trsa, a Otac Nebeski je vinogradar. (Iv 15, 1-8) Ovom slikom Isus iznosi najveću Božju želju Staroga i Novoga Zavjeta, a to je da Bog i čovjek budu jedno! Zbog toga je i odlučio doći k nama, postati S nama Bog, Emmanuel. On uvijek čini taj prvi korak, spušta se k nama kako bismo mi bili u mogućnosti uzdići se k njemu. Zato je iz ljubavi i stvorio čovjeka na svoju sliku te ga tom istom ljubavlju vodio kroz vjekove. On želi da mi to shvatimo, da smisao našega života postane želja da mu se predamo, da ostvarimo zajedništvo s njime već na ovom svijetu. Gledajući ponajprije iz perspektive vlastitog iskustva, a onda stanja i postupaka ostalih ljudi, dolazim do žalosnog zaključka kako smo mi ljudi sramotno malo svjesni milosti koja nam se nudi. A On nas strpljivo u pozadini čeka i nada nam se.

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: „Ja sam pravi trs, a Otac moj – vinogradar. Svaku lozu na meni koja ne donosi roda on siječe, a svaku koja rod donosi čisti da više roda donese. Vi ste već očišćeni po riječi koju sam vam zborio. Ostanite u meni i ja u vama. Kao što loza ne može donijeti roda sama od sebe, ako ne ostane na trsu, tako ni vi ako ne ostanete u meni. Ja sam trs, vi loze. Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda.“ (Iv 15, 1-6) Vinograd je u starozavjetnoj tradiciji simbol Izraela, Božjeg nasada. Isus govori kako je njegov Otac vinogradar koji brižljivo njeguje svoj nasad. I za razliku od Izraela koji se kroz svoju povijest često izrodio u vinjagu, Isus može reći za sebe da je on onaj pravi, istinski trs. Ali tu sada ide dalje i iskazuje čovjeku nevjerojatnu čast. Naziva ga lozom, lozom koja je dio tog trsa, čovjeka čini dijelom sebe. To je ta velika Tajna koju nam sada otkriva. Isus Krist i njegovi vjernici jedno su otajstveno Biće. Kako se loze napajaju životnim sokovima svoga trsa, tako i vjernici žive od povezanosti s Kristom. Stoga je važno shvatiti kako Isus nije samo djelomično važan čimbenik mog života, već da je on korijen, trs moga bića. On je izvor i snaga moga života, biti bez njega bilo bi kao da sam loza otkinuta od trsa – suh, besplodan, promašen.

Ako samo malo dopustimo da nas pouči Ivanov način pisanja evanđelja, uvidjet ćemo kako on iscrpno i na dugačko donosi Isusove riječi, trudeći se do u detalje protumačiti svaki njegov govor. Ali sada kada je riječ o trsu i lozi, Ivan ne objašnjava ništa. To je naprosto toliko jaka slika da je se ne treba tumačiti, već se zagledati u nju. Toliko dok u trsu svog bića ne prepoznam Isusa, a sebe pronađem u ulozi loze. Dok ne shvatim kako sam jedno s Isusom i dok ne poželim to zajedništvo. Dok na tom trsu ne prepoznam ostale loze – svoje bližnje koji su dio istog spasonosnog izvora. Dug je to i bolan proces, ali je cijena koju čovjek mora platiti ukoliko želi doći do duhovnog čišćenja i rasta. Kušnje, fizičke i duhovne boli, neshvaćanja, izolacije, suze i teška odricanja samo su dio tog puta. Vinogradar mora odrezati ono što koči naš napredak kako bismo mogli biti uistinu plodni.

„Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa. Ako tko ne ostane u meni, izbace ga kao lozu i usahne. Takve onda skupe i bace u oganj te gore. Ako ostanete u meni i riječi moje ako ostanu u vama, što god hoćete, ištite i bit će vam. Ovim se proslavlja Otac moj: da donosite mnogo roda i da budete moji učenici.“ (Iv 15, 6-8) Nakon govora o duhovnom čišćenju i rastu, Isus sada upozorava one koji to odbace. Slika o izbacivanju loze koja će uvenuti te će je baciti u oganj, smatram, dovoljno jasno govori sama o sebi. Možda se pitamo kako do toga dolazi, tj. kako bi se to meni uopće moglo dogoditi? A onda malo bolje razmislimo i uđemo dublje u vlastitu nutrinu i opazimo svu svoju ljudsku bijedu i nesavršenost. Suočimo se sa svim vrstama sumnja koje nas razdiru, olujama koje se nalaze u nama: nekontrolirani osjećaji, sebičnost, nezasitna oholost, lažna sigurnost da možemo nešto učiniti vlastitim snagama, bez Boga. To lutanje, pak, vodi do slabosti i krize vjere, do udaljenosti od Trsa, do bezvoljnosti, nemoći, osjećaja životne besplodnosti.

I tek tada kada čovjek dotakne dno dna prizna kako je sam bespomoćan, kako su njegove težnje promašene. Vjerujem kako je svatko od nas u nekom dijelu svog života osjećao ovakvu prazninu ili je još osjeća. E pa, čovječe, razlog tome je u tvojoj udaljenosti od Krista! Znam da se tako teško vratiti na pravi Put, ali On te čeka. Vidi samo pouku današnjeg evanđelja. Ne možeš reći da nemaš veze s time kad ti On sam kaže da imaš, da si dio Njega. Čovjeku je nemoguće iskoprcati se iz blata grijeha i prizemnosti, ali zato je Bogu moguće izbaviti ga iz toga. Zbog toga je došao na ovaj svijet, zbog toga je umro za tebe na križu i pobijedio smrt da tebi može dati život. Zbog tebe je to napravio i to ti danas jasno daje do znanja. Jedino što traži od tebe jest da se povežeš s njime preko molitve, dobrih djela, prihvaćanja i življenja stvarnosti, patnje, drugih ljudi. Neka naše misli, riječi i djela budu učinjena po uzoru na Kristove kako bismo bili plodna loza, na korist svijetu i ponos Oca Vinogradara.                    

Ovaj tekst je objavljen u: Razmatranje. Both comments and trackbacks are currently closed.