• Pogledaj ne idem li putem pogubnim, i povedi me putem vječnim.Ps 5,5

Jedinstvo u različitosti življenja

U govorima koji se izriču u različitim prigodama i različitim životnim okolnostima obično onaj koji drži govor – govornik – želi svojem slušateljstvu prenijeti određenu poruku i čini to na način koji će biti razumljiv slušateljstvu jer u protivnom neće doći do željenog ishoda, a to je prenošenja poruke. Postoje, zaista brojna pravila koja nam govore kako i na koji način trebamo sastavljati i izricati govore, čitava jedna znanost bavi se time i naziva se retorika, a u suvremenom društvu različite PR – agencije brinu se kako će njihovi korisnici što bolje proći kod publike (od političara, kulturnih djelatnika do glumaca i različitih „zvijezda“ i svih onih koji su u doticaju s javnošću). U današnjem Evanđelju susrećemo se također s jednim govorom, i to vrlo specifičnim, a to je Isusov oproštajni govor njegovim učenicima. Biblijska egzegeza ovaj govor će nazvati Isusova velikosvećenička molitva koju on upućuje Ocu za sve njegove učenike. Po nekoj logici stvari, kada se netko od nas oprašta želi nam reći nešto jako važno, ono što će biti od presudne važnosti za one od kojih se oprašta, dati nam zadnje naputke kako i na koji način se ponašati i u kojem pravcu djelovati dok te osobe nema.

Radost Božjeg jedinstva

Razmatrajući današnji odlomak, prvo što se uočava jest Isusov vapaj za jedinstvom među njegovim učenicima. Nije to, obično jedinstvo ili ne daj Bože, jednoumlje nego jedinstvo po uzoru na Božje jedinstvo, na Boga trojstvene ljubavi, Oca, Sina i Duha Svetoga. U globaliziranom svijetu, u kojem živimo, i u kojem je tendencija sve unificirati i izjednačiti i gdje zaista prijeti prava opasnost od relativiziranja svega govoriti o jedinstvu može se činiti, na prvu ruku, kao ići u korak s današnjim svijetom. Ali ako bolje razmotrimo Isusov govor, vidjet ćemo da nije tako. Jer nam je uzor Božje jedinstvo. Nipošto, ne smijemo i ne možemo težiti za nekakvim umjetnim jedinstvom u kojemu ćemo samo imati privid jedinstva jer je to laž i iskrivljena slika o svakome čovjeku. Pogledajmo oko sebe i vidjet ćemo da se svijet sastoji od mnoštva različitosti, i dok razmišljam o svim tim različitostima uočavam jedno veliko bogatstvo koje se krije upravo u drukčijosti u kojem se zrcali Božja ljepota i dobrota. Problem nastaje kada izgubimo svijest da je svako ljudsko biće stvoreno na sliku Božju, da je u svakome od nas utisnut Božji pečat i da smo svi mi njegova ljubljena djeca i još se stvari kompliciraju kada želimo postići da svi ljudi misle kao ja kao da je moje ja vrjednije i bitnije od ja moga brata ili sestre. Posljedice toga lažnog jedinstva mogli smo iskusiti u političkom režimu koje nas je doslovce učinilo robovima. Prihvatiti moga brata ili sestru koja drugačije misli i drugačije se ponaša od onoga što ja očekujem znači prihvatiti dar njegovoga postojanja u cjelovitosti prema Božjoj zamisli, no budimo oprezni, da i sami ne upadnemo u zamku relativiziranja jer naše jedinstvo ima svoje utemeljenje u Bogu trojstvene ljubavi. Posljedica jedinstvenosti je radost koja svoj konačni i jedini uzrok ima u Božjoj radosti. Kršćani moraju biti radosni, to je imperativ koji je stavljen pred svakoga od nas koji smo kršteni, i odnosi se na svakoga bez iznimke, bio on redovnik, redovnica, majka ili otac obitelji, učenik, student ili umirovljenik. Ono što nas čini kršćanima jest Kristova radost koja po njegovoj riječi, po njemu samome, prebiva u svakome od nas. Radost koja će zračiti iz svakoga od nas i odražavat se u našim, ne samo riječima, nego ponajprije, djelima bit će najbolji svjedok naše pripadnosti Isusu Kristu.

Radosno življenje u Istini

Na našim životnim putovima, nemojmo gajiti iluzije, neće sve biti sretno i lijepo, susrećemo se i susretat ćemo se s brojnim problemima koji će možda u nekim trenutcima biti toliko snažni te ćemo iskusiti svu gorčinu i bol napuštenosti od dragih i voljenih osoba, pa čak i od samoga Boga,  no ni tada, nemojmo zaboraviti na ono temeljno: Isus je s nama. U svim našim patnjama, bolima, suzama, nerazumijevanjima sadržane su boli i patnje našega Gospodina Isusa Krista. On je tu. Živ i prisutan te nas prati na našem životnom hodu. Nerazumijevanje s kojim se kršćani susreću u društvu čini se kao da doseže svoj vrhunac, jer poljuljane su sve one vrjednote na kojima mi gradimo svoj život. Kada se u jednom društvu dovodi u pitanje najosnovnije pravo svakoga čovjeka, a to je pravo na život – tada je zaista ne trulo, nego gnjilo u tome društvu i tada to društvo nema budućnost. Ali ima kršćane! Ima nas, Kristove učenike, nas koji smo spoznali Istinu i koji se trudimo tu istinu proširiti po cijelome svijetu. To je poslanje nas kršćana, nas Isusovih učenika, svih bez iznimke, biti svjedoci Isusa Krista u ovome svijetu, svjedoci Istine. I što onda, ako nas svijet mrzi, i ne prihvaća, i ne razumije, znači li to da se moramo prilagođavati ovome svijetu i tada izgubiti onu vjerodostojnost na koju smo pozvani. Nipošto, svoj život moramo suobličavati jedinoj Istini – Isusu Kristu. Govoriti u vjetar, plivati uzvodno, biti protiv struje, biti uvijek na strani Istine koja nas je oslobodila, Istine koja nas je posvetila, Istine u kojoj ćemo u vječnosti živjeti.

Ovaj tekst je objavljen u: Razmatranje. Both comments and trackbacks are currently closed.