• Mi sami moramo postati promjenom koju želimo vidjeti. M. Ghandi

Korizmena radost – utopija ili stvarnost

Četvrta korizmena nedjelja u pučkom izričaju naziva se Sredoposna jer se nalazi u sredini korizmenog hoda prema Uskrsu. Također u liturgijskoj tradiciji ova nedjelja naziva se Laetare što dolazi od početne riječi ulazne pjesme i znači veseli se ili raduj se. S pravom se možemo zapitati kakve veze ima radost i veselje s korizmom. Strogost i ozbiljnost korizmenog vremena prekinuta je ove nedjelje riječima o radosti. Crkva nas na taj način želi podsjetiti da je radost savršeno spojiva s mrvljenjem i boli. Suprotnost radosti je žalost, a ne pokora. Uzimajući udjela u ovome liturgijskom vremenu koje vodi do Kristove muke, prema tome do boli, shvatit ćemo da približavanje križu znači i približavanje trenutku našega spasenja, koje je svaki put sve bliže. Svako naše odricanje, pokora i nastojanje oko djela ljubavi, s većim ili manjim uspjehom, trebalo bi biti prožeto kršćanskom radošću jer nas vode k proslavi Kristova vazmenog otajstva.

Vjerovati

Središnja tema liturgijskih tekstova ove nedjelje jest pitanje vjere, odnosno nevjere. Ključ za potpuno razumijevanje prvog i drugog čitanja, a pogotovo Evanđelja jest zborna molitva koja nam kaže da idemo u susret skorim vazmenim blagdanima odanošću i živom vjerom. Postavljam pitanje što znači vjerovati, što je to živa vjera, što je vjera uopće i što je posljedica moga vjerovanja? O tim pitanjima posebno sam razmišljao u svjetlu evanđeoskog odlomka ove nedjelje. Riječ vjerovati i pojam vjere itekako je ukorijenjen u naš svakodnevni život. Iako živimo u svijetu u kojem je sve relativizirano i vlada diktatura skepticizma ipak naši temeljni odnosi počivaju na određenoj vrsti vjerovanja počevši od onih osobnih pa do nazovimo ih univerzalnih. Vjera je sastavni dio našega života. Ona u sebi nužno uključuje jedan poseban odnos koji nazivamo povjerenje koje je svojevrsna pretpostavka vjerovanju. Kršćanski vjerovati znači povjeriti se smislu koji nosi i mene i svijet, uzeti ga kao čvrst temelj na kojem mogu bez straha stajati. Vjerujem je riječ koja ima dublje značenje i ona potvrđuje istinsko značenje stvarnosti koja odražava nas i svijet u kojem živimo. Znači prihvaćanje ovog značenja kao čvrstog tla na kojem možemo stajati bez straha. Kršćanska vjera ne vjeruje u „nešto“ već u „Nekoga“, u Boga koji se objavio u Isusu Kristu. U njemu se očituje pravi smisao svijeta i vjerovanje podrazumijeva cijelu osobu koja je na putu prema Njemu.

Koliko smo puta čuli, on ili ona je izgubila moje povjerenje, ne mogu se više osloniti na njega, izgubila sam oslonac u svome životu. Iz vlastitog, ponekad bolnog iskustva, shvaćamo koliko nam je vjera i vjerovanje važno u životu. No ovdje smo još uvijek u granicama ljudskoga, a ovdje bih želio promisliti o našoj vjeri, o vjeri onih koji se nazivaju vjernici i to još kršćani. Ono što je razlučujuće kršćansko jest vjera u osobu Isusa Krista. Ta vjera nas uvelike razlikuje od svih drugih religija, uvjerenja, a pogotovo od ideologija.

Budući da je u središtu naše vjere konkretna osoba Isusa Krista to nužno u sebi uzrokuje jedan specifičan odnos prema daru života. Ono ga obogaćuje, čini ga boljim, plemenitijim, ali pred nas stavlja i veliku odgovornost jer svoj život moramo suobličavati prema najboljem mogućem uzoru – Isusu Kristu. U tom odnosu nasuprot mojoj osobi ne stoji nekakva ideja ili filozofski nazor nego konkretna osoba Isusa Krista. Stoga je pred vjernicima veliki izazov jer moramo biti u takvom raspoloženju koje će nam omogućiti dublje poznavanje koje se ostvaruje kroz čitanje i razmatranje Svetoga pisma, no tu ne smijemo stati nego ići korak dalje. Taj korak sastoji se u djelotvornoj ljubavi koja se ostvaruje u našoj svakodnevici.

Borba dvaju svjetova

Drugi dio evanđeoskog odlomka, onaj završni, pun je dramatike koja bi se po mome mišljenju mogla odlično filmski ekranizirati. Svi elementi su tu: svjetlost, tama, ljubav, borba, istina. Svjetlost u ovome slučaju predstavlja Isusa Krista koji dolazi na svijet i čini jednu veliku prekretnicu u ljudskim životima. Ljudi do tada žive u tami, mraku. Mrak, odnosno tama predstavlja sve ono što je grešno u nama ljudima. Ona nam, uostalom, kao i inače, priječi vidjeti stvari kakve jesu, vidjeti ih uopće i doživjeti na ispravan način. Razlikujemo ovdje tamu koja nas okružuje i tamu koja je u nama samima. U takvom jednom svijetu, zadojenom mržnjom, bezvlašću, beznadnošću, jednom duhovnom sljepoćom ulazi u punini vremena Isus Krist – Svjetlost na prosvjetljenje naroda. I što se događa, postoje oni koji su prepoznali značenje te svjetlosti, koji su obasjani tom svjetlošću došli do spoznaje istine o sebi, drugima i svijetu te odbacivši djela tame nastavili živjeti u toj svjetlosti. No kaže, dalje evanđelist – ima i onih koji su više ljubili tamu jer im djela bijahu zla. Oni, iako su imali priliku živjeti u svjetlosti radije su odabrali tamu te nastavljaju živjeti kao i prije.

Jesam li se ja opredijelio za svjetlost ili tamu? Živim li u istini? Jesu li moja djela takva da odražavaju odsjaj onoga koji me prosvijetlio? Na kraju, ovdje se radi i o pitanju vjere, odnosno nevjere? Ovo su duboko životna pitanja koja prodiru u samu ljudsku bit. Kakav će bit moj odgovor, ovisi samo o meni jer ponuda neba je pred svakim od nas. U sredini korizmenog hoda, dobro se malo zaustaviti i osvrnuti na ono što je iza nas i s povjerenjem gledati u cilj koji je svakim danom sve bliži. Iščekivanje susreta s Bogom u proslavi Kristova vazmenog otajstva uzrok je naše korizmene radosti. Obnova naše veze s Bogom mora proći euforiju Cvjetnice, patnju Velikoga petka,  šutnje i ostavljenosti Velike subote. Sve je to preduvjet kako bismo mogli doživjeti radost Uskrsa.

 

Ovaj tekst je objavljen u: Razmatranje. Both comments and trackbacks are currently closed.