• Neka mi posljednja riječ bude ta, da se uzdam u Tvoju ljubav R. Tagore

Krštenje Gospodinovo

Današnja svetkovina slavi uspomenu Isusova krštenja od strane svetoga Ivana Krstitelja u rijeci Jordanu. Iako se nije trebao očistiti ni od kakvoga grijeha, Gospodin se htio podvrći ovom obredu kao što se podvrgao i drugim propisima Zakona, od kojih ga ni jedan nije obvezivao. Postavši čovjekom, podredio se zakonima koji uređuju ljudski život i onima koji su naloženi izraelskome narodu, od Boga izabranome da pripravi dolazak Otkupitelja. Ivan je postojano izvršio proročansku misiju i potaknuo je ljude na pokoru kao neposrednu pripravu za dolazak Mesije. Na obali Jordana susrećemo Isusa Krista i Ivana Krstitelja kao i mnoštvo naroda koji je došlo primiti krštenje. Zapravo, ovo je rekli bismo svojevrsni početak Isusovog javnog djelovanja. Objava Boga, koji je došao na svijet, započeta njegovim rođenjem nastavljena objavom Božjeg spasenjskog plana za sve narode u trojici mudraca danas doživljava vrhunac kada se taj čudesni Božji plan počinje ostvarivati.

Zahvalnost i radost za dar krštenja

Krštenjem dobivamo vjeru i milost. Dan kada smo kršteni najvažniji je dan u našem životu. Prije krštenja vrata raja su nam bila zatvorena i nismo imali nikakvu mogućnost uroditi i najmanjim nadnaravnim plodom. Zahvalnost je prvi osjećaj koji se treba roditi u nama po milosti krštenja. Drugi osjećaj je radost. Trebamo biti zahvalni što je naša duša pročišćena od ljage istočnoga grijeha i od bilo kojega grijeha koji smo počinili do trenutka krštenja. Istočni grijeh prenosi se ljudskom naravi i to začećem te je svojstven svima. Isus je udijelio krštenju posebnu moć da očisti ljudski rod i oslobodi ga od ovoga grijeha s kojim smo rođeni. Krsna voda znači i djeluje upravo onako kao što je svojstveno prirodnoj vodi: čišćenje i pročišćavanje od svake ljage i nečistoće.

Pečat Kristova vlasništva

U Crkvi nijedan pojedinac nije odijeljen. Od trenutka krštenja, kršćanin je dio jednoga naroda i Crkva za njega postaje istinska obitelj djece Božje. Krštenje su vrata kroz koja se ulazi u Crkvu. Iz toga proizlazi da smo po sakramentu krštenja svi pozvani na svetost, svatko u svom zvanju i vlastitim prilikama. Zaustavimo se trenutak u razmišljanju o sakramentu krštenja kao neizbrisivom znaku koji je utisnut u našu dušu. To je kao pečat Kristova vlasništva koji činom krštenja biva utisnut u našu dušu. Od toga trenutka Krist posjeduje našu dušu. Rano krštenje ni u kojem slučaju ne vrijeđa slobodu djece, jednako kao što njihova sloboda nije povrijeđena time što im je dan tjelesni život, što su hranjeni, što su kupani i što je o njima vođena briga dok to nisu mogli sami. Djeca imaju pravo primiti milost krštenja. Krštenje je veće od bilo kojega drugog dobra jer od njega ovisi milost i vjera, a možda i vječno spasenje. Krštenjem smo postali kršćani, djeca Božja

Avantura života

Krštenje je, dakle, susret čovjeka i Boga, susret koji se po vjeri nastavlja i razvija u molitvi, u sakramentima, u djelima milosrđa i tako sve do punine života za koju smo stvoreni. Krštenje je, nadalje, dar i obaveza, milost i poziv. To je novo stvaranje čovjeka u kojem itekako važnu ulogu ima sam čovjek. U krštenju Bog i čovjek zajedno kreću u avanturu života. Biti kršten znači vjerovati da mi je Bog potreban, da sam sebi nisam dovoljan, da mi je njegovo čišćenje, njegova milost neophodna kako bih postao i ostao čovjek. Krstiti se znači prihvatiti život kao dar Božji. Znači prihvatiti onakav život kakvog mi Bog daruje. Prihvatiti njegovu volju u životu. Krštenjem smo dobili veliki i nezasluženi dar. Pred nas je stavljen izbor, moramo se opredijeliti hoćemo li taj dar prihvatiti ili odbiti. Hoće li naše krštenje ostati samo neki događaj iz prošlosti, neki lijepi običaj, ili će u nama zaživjeti punina milosti? Hoće li se u nama trajno nastaniti Duh Sveti, koga Otac bogato izli na nas po Isusu Kristu, Spasitelju našemu? Hoćemo li se pribrojati onima koje Pavao naziva: Narod izabrani koji revnuje oko dobrih djela? Hoćemo li svojim životom biti glasnici radosne vijesti koji viču: Evo Boga vašega, Gospodin dolazi! Hoćemo li, iščekujući blaženu nadu i pojavak slave velikoga Boga i Spasitelja našega baštiniti život vječni?
To ovisi o nama samima. Bog nam je dao sva sredstva spasenja, ali izbor je ostavio nama. Prihvaćanje ili odbijanje njegove ponude ovisi o našoj slobodnoj volji, bez koje nijedan čovjek ne bi bio čovjek. Ta je odluka onaj dio posla koji nitko ne može obaviti umjesto nas samih, pa ni sam Bog.

Ovaj tekst je objavljen u: Razmatranje. Both comments and trackbacks are currently closed.