• Pogledaj ne idem li putem pogubnim, i povedi me putem vječnim.Ps 5,5

Majstori zajedništva – deveti utorak

“O pravi čudotvorni Sveče,

po kojemu se udovi otrgnuti od tijela

nanovo spajaju i zadobivaju život,

spoji sa Crkvom njezine udove,

otrgnute zbog bezbožnosti i poroka. “

Ima epizoda u svečevu životu, naročito draga kiparima (T. Lombardo, 1525.) i slikarima (Tiziano, 1511.), koja otkriva koliko je bilo moćno njegovo propovijedanje, koliko prodorni i živi njegovi poticaji. Neki mladić iz Padove, imenom Leonardo, ispovjedio se jednog dana svecu što je divljački udario nogom vlastitu majku. Iskreno se bio kajao i plakao. Sv. Antun ga je utješio i odriješio: ali, da bi mu bolje dočarao težinu njegova grijeha, rekao mu je na odlasku: “Noga koja je udarila majku trebala bi odmah biti odsječena. Hodi i traži oprost od majke!” Mladić je, vraćajući se kući, zatražio oprost, ali mu je majka odgovorila na ovaj način: “Ja ti opraštam, ali Bog ti možda neće oprostiti”. Nesretni se mladić tada sjetio svečevih riječi i, želeći se otkupiti u očima majke za prosti čin, uze sjekiru, uđe u svoju sobu i, čvrstom rukom, okrutnim krvnikom nad samim sobom, odsječe zločinačku nogu. Ispusti krik i onesvijesti se u lokvi krvi. Sveca su odmah obavijestili o mučnom događaju i on se uputio u mladićevu kuću. Obuze ga osjećaj duboke samilosti, podigne oči k nebu, uze nogu koja je nepomično ležala na podu i primakne je tijelu nesretnika. Na taj je dodir mladić ustao iscijeljen, dok se svetac udaljavao kroz zadivljeno mnoštvo.

Nije uvijek lako potaknuti pokajanje; u ovom slučaju pokajanja je bilo, ali, jasno, previše jer se mladić izložio opasnosti od samoubojstva. To je bilo pokajanje koje je graničilo sa zabludom. Kako ne opaziti da potresna čudotvorna epizoda nanovo oživljuje u IX. zazivu gdje se kaže da se posredovanjem ovoga sveca “i udovi otrgnuti od tijela nanovo spajaju i zadobivaju život”? I kako odmah ne shvatiti da je ovu sliku moguće duhovno primijeniti na brojne druge udove koji su, otrgnuvši se od tijela Crkve zbog poroka i grešaka u opasnosti od smrtne pogibelji? Tjeskoban misterij odjeljenja, duboka čežnja za jedinstvom na koje danas, više nego ikada, trebaju paziti svi i svatko.

Stigavši na kraj svog zemaljskog puta, Isus je htio samoga sebe prebaciti s onu stranu osobne egzistencije; osnovao je organsku stvarnost Crkve u kojoj će on biti nevidljiva glava svih udova, sabranih u istoj vjeri pokretanjem Duha Svetoga koje sve ujedinjuje i oživljuje. Skup vjernika nema, dakle, ništa slično s ljudskim društvima u kojima su pojedinci jednostavno nadređeni jedni drugima ili žive jedni kraj drugih. Vjernici i Krist sačinjavaju pravi pravcati “organizam”, to jest živu organsku jedinicu, novo društvo, novu obitelj, istovremeno ljudsku i božansku, narod koji je na putovima svijeta svjedok Božjih obećanja, vidljivi sakrament spasenja, otvorenog svima, klicu jedinstva i nade za sve. Očito da je Crkva tisućljetno i sveopće društvo, i ima, osim unutarnjeg i duhovnog, i izvanjski život, zakonski je uređena i organizirana, djelatnost joj je složena i, barem neizravno, tiče se sveg ljudskog djelovanja čije prirodne nedostatke nužno osjeća i djelomično slijedi promjenljiva povijesna, politička, ekonomska i socijalna zbivanja. Kao sve ljudske stvari ima svijetle i tamne strane; oblikovana prema svom osnivaču i glavi, Crkva pokazuje blještavo lice božanstva zajedno s tamnim licem čovještva. Ali, u svojoj dubljoj i istinskoj stvarnosti, Crkva je svatko od nas, to je zajednica vjere, ufanja i ljubavi, to je obitelj čije sveze treba umnažati i braniti. Sveti Antun, pozivajući se na Sveto pismo, govori o Crkvi kao o konačištu, postavljenom s providnošću na ceste svijeta, pune zasjeda, kamo milosrdni Samaritanac dovodi ranjenog i napuštenog putnika: “Crkva je sigurno utočište u kojem se okrepljuju ljudi što hodočaste po zemlji da bi se vratili u svoju domovinu” (XIII. nedjelja poslije Duhova). I dalje govori: “Živimo u Crkvi kao ptica u svome gnijezdu. Pazimo da iz nje ne izađemo … Neka svaki kršćanin moli za dar ustrajnosti u vjeri govoreći: Daj mi, Oče nebeski, milost da živim i umrem u vjeri apostola i svete Crkve”. Riječi vjere u vrijeme dubokog razdora, čak i u krilu kršćanstva.

“Istraživači društveno-religioznog života u srednjem vijeku slažu se da se u tim stoljećima neprestano gomilaju bezbrojne sekte koje su možda nastale iz želje za evanđeoskom obnovom, ali katkada završavaju u opasnim i grotesknim zastranjenjima, postavljajući kršćanski puk pred težak izbor i golemu zbrku … Vrlo spretni u propagandi medu sitnim ljudima, neumorno su širili svoje učenje po kućama, poljima, obrtničkim radionicama. Njihova snaga uvjeravanja ležala je naročito u usporedbi između njihovih strogih i siromašnih vođa i mondenih i pohlepnih crkvenih dostojanstvenika -i igrali su na dobre karte – kao i u obećanju socijalnog promaknuća odbačenih jer su svi moćnici trebali biti uklonjeni ili svedeni na evanđeosko siromaštvo” (F. S. Pancheri).

To su razdori potaknuti izvana. Ali, najgore se događa kada kršćanin, svojim ponašanjem u otvorenoj suprotnosti s vjerom, cijepa jedinstvo naroda Božjega, para jednodijelno ruho Kristovo, guši zanos, sputava pokret, zaustavlja prodor prema naprijed. Lađa se, upozorava Svetac, ako ne želi potonuti, mora braniti od oluja koje na nju nasrću, u to nema sumnje; ali se također i prije svega mora čuvati prodiranja vode koja, nečujno ali nesmiljeno, kroz rastavljene grede kobilice, prijeti da će poplaviti unutrašnjost! Ne osiromašuje Crkvu Božju vanjski progon, nego ljudska pokvarenost koja uspijeva procuriti u njezinu unutrašnjost. To je balast koji je otežava, čini tegobnim njezin put, dovodi u opasnost njezinu stabilnost; to su poroci koji uzimaju maha pokraj vrlina, egoizam koji se miješa s junaštvom, licemjerstvo koje stoji uz svetost, sve to osiromašuje Crkvu i otežava njezino svjedočanstvo u svijetu. To je područje na kojem svatko mora biti majstor jedinstva i životnosti.

Ovaj tekst je objavljen u: Iz franjevačke riznice. Both comments and trackbacks are currently closed.