• Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati!Mt 5,9

Maleni poput zrna

Poruka današnje, XI. nedjelje kroz godinu bila bi: Bog voli male stvari. Bog voli male, skromne i neznatne ljude. Zapravo, ako pogledamo malo u Sveto pismo naići ćemo na mnoštvo primjera jednostavnih ljudi koje Bog poziva. Ili, bolje reći, Sveto nam pismo donosi samo takve primjere, jer jedino takve osobe znaju čuti Božji glas. U Evanđelju često slušamo Isusove govore o malenosti kao najizvrsnijoj kreposti koju bismo trebali izgrađivati:Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima (Mt 11,25). Tako ni Otac vaš, koji je na nebesima, neće da propadne ni jedan od ovih malenih (Mt 18,14)

Takvu malenost pokazuje nam zrno gorušičino, neznatno i maleno, neprimjetno, a ipak obećaje velik urod i plod. Čini se kao da Isus uzima u svoje ruke ovo zrno gorušičino i nježno ga dodiruje, kao, ono kad je pozivao neka dopuste djeci da mu se približe, jer takvih je Kraljevstvo nebesko: takvih malenih.

Većina nas, ako ne i svi, po svojoj prirodi volimo sve što je veliko, raskošno, što će svi odmah primijetiti. Sav naš život često je podređen ostvarivanju toga cilja – i to pod svaku cijenu. A plodove toga i vidimo u svijetu u kojem živimo: ratove, kriminal, razbojstva svake vrste, svađe, otimanja, ponižavanje ljudskog dostojanstva… U svemu tome postoji nevjerojatna žurba da se ostvari jedan cilj ostvari pošto – poto. A nakon svega toga, možemo utvrditi različite bolesti ljudi depresije svake vrste, nervozu, razočarenja… Sve su to plodovi prerane žetve. Žetve, čiju smo sjetvu sami pripremili i sami sve želimo do kraja dovesti. A zaboravili smo da je Kraljevstvo nebesko u tome da, spavali mi ili bdjeli, noću i danju sjeme klija i raste – sami ne znamo kako; zemlja sama od sebe donosi plod: najprije stabljiku, onda klas i napokon puno zrnja na klasu. Zaboravljamo da je sve Božje djelo.

Isus se divi i raduje običnoj sjemenki. Sjeme je potencijal kojeg tek treba otkriti, obećanje koje se tek ima ispuniti. Jasno je da bi netko sve ovo mogao prepoznati mora imati slobodu duha i intuitivnu slobodu. Onu koja će ga voditi da vidi mnogo dublje i mnogo više od onoga što je sada. Isus je vizionar. On vidi budućnost, budućnost toga zrna koje će uzrasti i postati veoma veliko i donijeti mnogo drugih zrnja.

Ova sloboda duha i mašta prijeko nam je potrebna u našem duhovnom rastu i na našem putu vjere. Bez nje ne možemo ništa. To je ono malo kvasca od čega kasnije nastane veliko tijesto koje hrani. To je ono zrno maleno i sitno, a iz kojega izraste mnogo ploda.

Ako toga ne bismo imali, kako ćemo danas u ovom ludom vremenu, nelogičnih veličina i preuveličavanja svega, prepoznati znakove Kraljevstva nebeskog.

Osim slobode duha, Bog je nama kršćanima dao i sakramente. Zar i oni nisu malena i neznatna stvarnost koja nam je često tako obična i prejednostavna. A ipak, ako promatramo to sjeme gorušičino, prepoznat ćemo u krštenju jednoga djeteta, rođenje za bezgraničnu ljubav Oca koja nam je darovana u Kristu. U kruhu euharistijskom, Boga samoga. A tek kad promotrimo ispovijed, bol. Pomazanje, potvrdu? Sve su to znakovi Kraljevstva nebeskog koje je već među nama, a prepoznati nam ih je teško jer najprije trebamo svladati lekciju o zrnu gorušičinu. Ili bolje reći: najprije nam je samima postati zrno gorušičino. Maleni, skromni.

fra Nikola Šantek

Ovaj tekst je objavljen u: Razmatranje. Comments are closed, but you can leave a trackback: Trackback URL.