• Dođite k meni svi vi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti Mt 11,28

Moliti neumorno – jedanaesti utorak

“O dragi sveče,

i mladi i stari dolaze k tebi

i bivaju uslišeni. I ja se jadan i bijedan

utječem tebi; neka ne izostane tvoje milosrđe, usliši me!”

Govoreći o potrebi ljudske suradnje u milosti koja otkupljuje i posvećuje, u govoru za IV. nedjelju Došašća, sv. Antun piše: “Posvećenje čovjeka dobiva svoju puninu od dviju stvari: od naše odluke i od Božjeg poticaja … Ako, dakle, u tom djelu mi nikada ništa ne učinimo, uzaludno molimo Njegovu pomoć i lažno nazivamo “pomoć” ono što tražimo: jedno je činiti, a drugo pomagati. Što je, zapravo, pomaganje ako ne surađivanje s onim tko radi? Očito je zato da je ovo djelo u dvoje, gdje Stvoritelj surađuje sa svojim stvorenjem … Čini, dakle, ono što je na tebi prinoseći volju, a Bog će učiniti ono što je na njemu lijući milost. Sjeti se da nitko ne može prisiliti tvoju volju, pa ni Bog to ne želi činiti … O dušo, koja na zemaljske stvari i poroke ovoga svijeta rasipaš svoja čuvstva, Bog ih želi sjediniti i sabrati u sebi da bi ti mogao boraviti u Njegovoj kući i živjeti Njegovim životom. Ti se, dakle, zbog toga dobrovoljno predaj Njemu; žudi za istom stvari za kojom On žudi za tebe …”

Pripisuju se svetom Ignaciju Lojoli ove riječi: “Moli u svom životu kao da sve ovisi o Bogu; daj se na posao kao da sve ovisi o tebi”. A poznatije su ove riječi od svetog Augustina, velikog inspiratora i učitelja sv. Antuna: “Onaj tko te je bez tebe stvorio, neće te bez tebe spasiti”. A, da bi potkrijepio vlastitu ideju, naš svetac navodi pojavu koja se smatrala znanstveno potvrđenom u njegovo vrijeme. Na površinu istočnih mora spušta se pri izlazu Mjeseca gusta rosa i školjke se, priča se, otvarajući žudno ljuske, protežu da je prime kao dar nebeske plodnosti, a on se u njihovoj udubini pretvara u sjajan biser. Ne radi se, ponavljamo, o znanstvenoj činjenici, nego o pjesničkoj slici koju svetac odabire kao usporedbu s milošću Božjom i kao znak potrebe za našom suradnjom. Naša duša je usporediva sa školjkom koja, ako se žudno otvori, prima Božju rosu i stvara biser. Da bi polje svake godine donosilo plodove, potrebno je da se rad seljaka sjedini s mnogo providonosnih energija prirode i da ih gotovo izazove i probudi. Početna pobuda u duhovnom radu jest, nema sumnje, od Boga; ali, prihvaćanje takve pobude, njezino očuvanje u vlastitom srcu ovisi o našoj suradnji: “Ako nas, kada daje milost, Bog predusreće i čini sve sam, za očuvanje milosti traži našu suradnju s Njim; i ne bdije On nad nama, ako mi ne bdijemo s Njim” (Govor za Našašće Svetog križa). Tako uporno naglašavanje nužnosti Božje pomoći s jedne i slobodne suradnje ljudi s druge strane lako je objasniti kada se sjetimo da su u vrijeme sv. Antuna, heretički nauci uzimali maha medu neukim pukom privlačeći mnogo pristaša. Bili su to nauci koji negiraju nadnaravno, s kojima se već bio našao u sukobu veliki sv. Augustin, a koji su tada nanovo cvjetali. Nauci koji su nastojali odvojiti vjeru od djela. Božju pomoć od slobodne suradnje čovjeka. “U vrijeme sv. Antuna”, rekli smo, ali to su duhovni sklopovi koji uvijek iznova cvjetaju, u naše dane također, kao plod oholosti i lijenosti: oholosti koja si uobražava da može biti bez Božje pomoći, očekujući sve samo od vlastitih snaga; lijenosti onoga koji se, pouzdavši se u Božju pomoć, olako razrješuje od vlastitog rada. “Daj se na posao kao da sve ovisi o tebi, moli u svom životu kao da sve ovisi o Bogu.” Dvije potpuno nerazdvojne stvari.

Moliti: to znači čuvati i hraniti dah života. Crpeći iz vlastitog samostanskog i pustinjačkog iskustva, svetac može reći da se Bog očituje onima koji stoje u miru i poniznosti srca. U mutnoj i uzburkanoj vodi ne pokazuje se lice onoga tko se u njoj ogleda. Zato, ako hoćeš da se lice Kristovo pokaže u tvom licu, stani, saberi se u tišini, zatvori vrata duše buci izvanjskih stvari (usp. Govor za Uzašašće). Duh spontano leti k osami Montepaola kod Forlija kamo se sv. Antun “uspeo da moli, da meditira, da se zaboravi”. Bog ga je, mukotrpnim obratima, naučio kršćanskoj nepokolebljivosti koja ne znači filozofsku bešćutnost ni samoživo uranjanje u sebe same, nego vedrinu duha i srca, svojstvenu duši koja se predala u ruke Božje i zato oslobodila izvanjskih požuda i vrtloga strasti” (V. Gamboso). Susret s Ocem, to je molitva, ali i uspon k Bogu, k Njegovoj volji, k Njegovim nakanama. Lijepo je tumačenje koje svetac izlaže u vezi s Pavlovom tvrdnjom da je naše kršćansko življenje već na nebesima. Tri su neba: u prvom je razmatranje istine; u drugom ljubav prema svetosti, a u trećem punina vječne sreće. “Ako te okružuje Božje svjetlo, ti si u prvom nebu; ako usplamtiš plamenom milosrdne ljubavi, ti si u drugom nebu; ako već osjetiš okus unutarnje slasti, onda si u trećem” (usp. Ćudoredan govor za Obrezanje Gospodinovo). Imati uvijek u duhu Gospodina i uspinjati se sve više i više, moliti ponizno i uporno; moliti kruh, tražiti prijatelja, kucati na vrata gdje je skrivena riznica Gospodnja. Onaj tko je vjeran ulijeva nam toliko nade. To su teme molitve koja se nalazi posvuda u životu i spisima svečevim, a ti su spisi i definirani ovim riječima: “Osim što su rudnik teologije, oni su i knjiga liturgijske meditacije i milosrđa koja titra zanosom za evanđeoskim idealom i koja je urešena mnogim molitvama, silnim i poticajnim kao “oremus” u misalu (V. Gamboso).

Ovaj tekst je objavljen u: Iz franjevačke riznice. Both comments and trackbacks are currently closed.