• Samo se s ljubavlju živi. Samo se s bolom ljubi Anselm Kraus

„Ne boj se, Josipe!“

Prošlih (treći tjedan došašća) dana smo slušali o navještenju Zahariji rođenja njegova sina Ivana, zatim o navještenju Mariji da će postati majkom Boga. Četvrta nedjelja došašća u svojoj liturgiji riječi pred vjernike stavlja događaj navještenja Josipu, zaručniku Marijinu, rođenje Isusa. Osim samoga otajstvenog događaja utjelovljenja Vječne Riječi, nalazimo i poveznicu u anđelovu pozdravu: „Ne boj se“ – riječi su kojima Bog preko anđela započinje razgovor s čovjekom. „Ne boj se“ – uvijek je u obrani života: kada čitamo o navještenju Isusova rođenja Mariji (usp. Lk 1,26-38) i Josipu (usp. Mt 1, 18-24); kada anđeo upozorava Josipa o Herodovu naumu, prije pokolja djece (usp. Mt 2,13-23) i na dan uskrsnuća kada se anđeo obraća ženama kako bi ima ukazao na radost novoga života.

Kroz riječi evanđelja lagano se provlače osjećaji straha i pitanja, niti pouzdanja, vjere i vjernosti. Josip se boji, očito je iz anđelovih riječi. Ali, što mu ulijeva strah? Možda činjenica da se njegov san o braku s Marijom neće i ne može ostvariti onako kako je on zamislio? Možda činjenica da neće imati svoje vlastite potomke? Možda ga je strah ostaviti Mariju koju ljubi? U pozadini iščekivanja rođenja Gospodnjega, odvija se drama pomalo udaljena od idiličnoga, ako možemo tako uopće reći. Zapravo, to je drama svakoga od nas. U strahu Josipa, koji je prisiljen suočiti se s događajem, možemo prepoznati svoje vlastite strahove. I mi se bojimo da jednoga dana vidimo nespunjene želje i snove, neostvarene ciljeve, neosvojene vrhove planina! Strah je to koji nas uznemiruje. U susretu s neočekivanim tražimo razloge kako bi sve ipak pošlo za našom rukom; tražimo vlastita rješenja kako bismo se riješili strahova. Želimo imati jasnu sliku.

Ljepota, pak, današnjega odlomka jest u događaju Božjega približavanja čovjeku. Događaj je to sasvim neočekivan i nezamisliv. Bog ulazi u život pojedinca i taj čin preobražava ljudski strah u novu priliku. Bog prepoznaje Josipov, odnosno čovjekov strah i poziva ga da se ne boji, nego da se uzda u Božji plan koji ima s njim. Josip tako, pouzdajući se u anđelove riječi, započinje novi život. Upravo njegov život je primjer svakomu od nas. Primjer je kako ljudsko može postati u službi božanskoga. Božji prijedlog je bolji od naših ljudskih promišljanja i zaključivanja. Osnažen vlastitom vjerom u Boga, Josip se čini poniznim i poslušnim. Njegova poslušnost nije robovska poslušnost koja uskraćuje slobodu, već poslušnost slobodna čovjeka koji prihvaća Božji prijedlog. Shvaća da je Božji plan za njega, njegovo dobro i njegovo spasenje. Koliko mu je moguće, shvaća da će dijete koje će Marija roditi spasiti svoj narod. Isus, hebrejski „Jeshua“ – od glagola „spasiti“, ima prvo značenje „proširiti“. Isus će spasiti, proširiti i uvećati tvoj život, učinit će ga još većim. Spasit će od grijeha koji umanjuje čovjeka, sužava i na kraju ubija. Bog čovjeka čini bićem prostora, prostora za druga stvorenja, za siromašne, za snove, za nebo, za samoga sebe. Čovjeku je, stoga, potrebno otvoriti se djelovanju Božjem u svojem životu.

Povlačeći crtu s navještenjem Mariji, možemo uvidjeti dvije osobe, sasvim slobodne, koje na ljudski način promatraju Božji zahvat u svoj život. Ljudsko je ograničeno, ali božansko ga otvara i širi; ono ga mijenja. Riječi ovoga odlomka jasan su poziv da se dopustimo posjetiti od Boga, od onoga Boga koji se više puta objavio kao Bog bogat milosrđem, kao Bog koji se ne umara od traženja čovjeka i, uvijek poštujući njegovu slobodu, nastavlja nuditi mu svoju milost; nikoga ne izostavlja; ulazi u živote ljudi ne na trenutak ili neko određeno vrijeme, nego zauvijek… kako bi bio Bog s nama.

„Ne boj se, Josipe!“ Ove anđelove riječi upućene su meni i tebi, mojim i tvojim strahovima. Naš je zadatak dopustiti Bogu koristiti se našim ljudskim sposobnostima i tako biti vjesnici utjehe i nade u bolju budućnost. Neka Bog nadoda ono što nedostaje!

Ovaj tekst je objavljen u: Razmatranje.