• Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati!Mt 5,9

“Ne boj se uzeti” ono što ti Bog nudi

Slavimo posljednju nedjelju Došašća. Upalili smo posljednju svijeću na adventskim vijencima i čini nam se kao da smo blizu svoga cilja. Liturgijska čitanja približavaju nam događaje koji su prethodili Isusovu rođenju, točnije, govori se o navještenju Josipu, koje je upotpunjeno Izaijinim proroštvom.
Evanđelje nam nudi lik svetoga Josipa, potomka Davidova i zaručnika Djevičina, za kojega samo kaže da bijaše pravedan. Pretpostavljamo da je do anđelova navještenja Josip živio sasvim normalan život; vjerojatno pomalo opterećen svakidašnjim problemima, želeći izvršiti sve što drugi od njega kao tesara očekuju, planirao se oženiti Marijom. Ali u jednom trenutku Bog k njemu šalje svoga anđela i muti mu planove. Stavlja ga u svoj plan, želi ga kao dio povijesti spasenja ljudskoga roda. Ljudski razmišljajući, Josip se nije osjećao dostojnim za ono što Bog od njega želi, a k tome mu i je i zaručnica trudna, a “ne sastadoše se”. Da se nama u ovom trenutku ukaže anđeo i objavi kakvu sličnu vijest, što bismo učinili? Uistinu, kako se moglo dogoditi nešto takvo? Da djevica ostane trudna!? Koliko god Josip bio bogobojazan, pravedan i dobar, ovaj događaj mu se činio pomalo nezamislivim i nestvarnim, kakav i jest. Ali anđeo Gospodnji daje mu odgovor na pitanja.
Pred nama je otajstvo utjelovljene Riječi popraćeno Josipovim odgovorom na Božji plan. Anđeo ga hrabri: “Ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga” (Lk 1,20). U istom trenutku mu povjerava i njegov životni zadatak po kojemu će mu “nadjenuti ime Isus” (r. 21). Na tebi je, Josipe, da ga prihvatiš bez straha, da mu budeš zemaljski otac, da ga odgojiš i poučiš kao čovjeka, a “na njemu ce duh Gospodnji počivat, duh mudrosti i umnosti, duh savjeta i jakosti, duh znanja i straha Gospodnjega” (Iz 11,2). Tako ćes ga pripremiti za ono sto mu je činiti: “spasiti narod svoj od grijeha njegovih” (Mt 1,21).
Nakon Ivana Krstitelja i Isusa, četvrta nedjelja Došašća stavlja pred nas lik Josipov. Ovaj čovjek pravedan uzor je svete poslušnosti i podložnosti Božjoj volji. Čovjek kao jedan između nas i od nas. Josip nam postavlja pitanje jesmo li i mi spremni slijepo povjerovati Božjoj rijeci i, ne znajući gdje će nas život odvesti, slijediti njegov glas? Vjerujem da smo svi doživjeli bar jedan trenutak kada smo se usprotivili Božjoj volji, kada smo bili u strahu, ali na kraju ipak postupili onako kako On hoće i želi od nas. Zar nam Bog nije pomutio planove koje smo zamislili u svojoj glavi kada smo željeli potajno napustiti ono što nam je pripravio (usp. Mt 1,19)? Uz Josipa uzor su nam i toliki sveci čije životne lađe Bog usmjerava svojim dahom, u suprotnom smjeru. Josip nam je uzor hrabrosti kada pristaje na taj nezamisliv Božji plan, uzor nam je hrabrosti koja kaže svoj “Neka mi bude!” i “učini kako mu anđeo reče” (r. 24). Josip samo nastavlja niz onih poslušnih u biblijskoj povijesti i povijesti ljudskoga roda, ali i nas pita jesmo li sposobni nastaviti taj niz?
Anđeo naviješta da ce “Djevica začeti i roditi sina i nadjenut ce mu ime Emanuel” (Mt 1,23; Iz 7,14). Začećem u Marijinoj utrobi, a prije u Marijinu srcu, Krist je postao tijelom. Postao je Emanuel. Po njemu je Bog u osobi ušao u čovječanstvo. Učinio se sličnim svojim stvorenjima.
Emanuel – S nama Bog! Ovu kratku, naoko jednostavnu i laganu definiciju, čiji prvi dio emanu znači s nama, a el – Bog, naučili smo na nekom od sati vjeronauka. No, sada, kao zreli ljudi, možemo se pitati je li naša vjera ostala na razini osnovnoškolca i zadovoljavamo li se samo naučenim definicijama? Ili smo prihvatili Isusa kao onoga koji ima doći i biti s nama Bog? Lako je naučiti školske definicije, ali živjeti to isto nije. Bog želi biti s nama, u našem srcu kao što smo mi u njegovu. Bog s nama govori nam da je uvijek s nama, što i Isus sam kaže prije uzašašća: “Evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta” (Mt 28,20) On jest s nama. Tu njegovu prisutnost možemo promatrati kao realnu – tjelesnu, kada je “rođen od Marije Djevice, mučen pod Poncijem Pilatom, raspet, umro i pokopan, sašao nad pakao, treći dan uskrsnuo od mrtvih, uzašao na nebesa…” (Apostolsko vjerovanje), kada je živio i prošao zemljom čineći dobro, i kao sakramentalnu prisutnost u otajstvu presvete euharistije – u posvećenom kruhu i krvi – u kojima nam se svakodnevno prikazuje i dariva na našim oltarima.
Bog nam se svakodnevno nudi, želi biti s nama, želi počivati u našem životu i srcu. Istina da nije lako shvatiti i prihvatiti sve ono što od nas želi, ali na nama je otvoriti se jednostavno i ponizno i prihvatiti njegov plan za naš život. “Ne boj se uzeti” ono što ti Bog nudi.
Pred nama je posljednji tjedan Došašća. Razmislimo jesmo li prihvatili Krista onako kako on želi, jesmo li spremili svoju kuću, svoje srce i zagrijali ga ovom slabom ljudskom ljubavlju? Iskoristimo ovaj tjedan i osluškujmo Božji glas u srcu, čitajmo i razmatrajmo njegovu riječ. Potrudimo se tražiti Gospodina, imati “ruke nedužne i srce čisto” da možemo “uzići na Goru Gospodnju” (Ps 24,3-4). Gore srca!

Ovaj tekst je objavljen u: Razmatranje. Both comments and trackbacks are currently closed.