• Neka mi posljednja riječ bude ta, da se uzdam u Tvoju ljubav R. Tagore

Ne bojte se! Širom otvorite vrata Kristu!

Ovim riječima započeo je pontifikat velikog Karola Woytle, sada blaženog pape Ivana Pavla II. Kao što mu i samo ime govori, bio je svećenik po Kristovu srcu (Ivan), i misionar na djelu (Pavao). Također riječi naslova bile su misao vodilja obreda beatifikacije Ivana Pavla II. Grupa hodočasnika, koju je predvodio fra Tomislav Cvetko, župnik župe svetog Maksimilijana Kolbea na zagrebačkom Bijeniku, brojila je 120 vjernika. Žarka srca krenuli smo put Rima Bogu iskazati hvalu na ovakvome čovjeku, pastiru Crkve. Zaputili smo se u ranim večernjim satima ispred crkve sv. Maksimilijana. U Rijeci su nam se pridružili Riječani i Splićani, a iza Trsta i Puležani. Tako smo, sa tri puna autobusa i uz pjesmu i svirku, „uhvatili pravac“ prema Rimu. Naše prvo odredište ipak je bio Asiz, grad svetoga Franje i svete Klare. Razgledavši baziliku svetog Franje, Porcijunkulu, svetište San Damiano, krenuli smo put Vječnog Grada.

Vječni Grad

Stigavši u kuću za hodočasnike Pian Paradiso okrijepili smo se večerom i molitvom te napokon spavanjem u krevetu. Idući dan zaputili smo se u Vatikan. Obišavši baziliku svetog Petra i pomolivši se na grobu blaženog Ivana Pavla II, krenuli smo dalje. Zavod svetog Jeronima, slijedeće naše odredište, kako neki kažu „hrvatsko tlo u centru Rima“, mjesto je Hrvata u Rimu. Dobrodošlica, kakvu samo Hrvati daju svojima u inozemstvu. Lijepo ugošćeni, slavili smo svetu misu koju je predslavio fra Nikola Rožanković, suvoditelj hodočašća. Nakon svete mise imali smo kratko, ali vrlo poučno i zanimljivo predavanje o Zavodu; povijesti i djelovanju.

Idući dan, u subotu, posjetili smo baziliku svete Marije Velike te baziliku svetog Ivana Lateranskog, nekadašnju prvostolnicu rimske Crkve. Ovdje nas je zahvatilo kišno vrijeme (neobično je da smo prije toga pjevali putem pjesmu „Tvoja ljubav nek’ pada i pada, pada ko’ topla proljetna kiša…“), no na molitve Otac je bio milostiv i vratio nam sunce.

Bdijenje

Po završetku razgledavanja Rima, zaputili smo se prema Koloseumu. Grupa hodočasnika podijelila se nadvoje: jedni će na bdijenje cijelu noć, drugi, oni malo stariji, će ipak doći na sami obred beatifikacije u nedjelju ujutro. Uz prigodan program, bdijenje je počelo na Circo Massimu, a nastavilo se pred bazilikom svetog Petra. U toku noći, iščekivavši jutro, pjevali smo, molili Krunicu Božanskog Milosrđa, koje je na jedan izvjestan način obilježilo pontifikat Ivana Pavla II. i njegov život općenito. Kao apostoli u uskrsnoj noći, bdjeli smo, iščekujući jutro koje donosi radost, onu radost koja se već dogodila u srcima vjernika: beatifikaciju Ivana Pavla II. Za vrijeme samog bdijenja bilo je i nezgodnih situacija, nervoznih hodočasnika, ali sve to pripisujem fizičkom umoru. Neki su morali, ne zauzevši mjesto ranije, stajati šest do sedam sati. Takva žrtva pokazuje podršku, vjernost i zacijelo ljubav prema blagopokojnom, ali i prema sadašnjem papi te Crkvi općenito.

Radost i sreća

U trenucima kada je Benedikt XVI. proglasio Ivana Pavla II. blaženim ispunio nas je neopisiv osjećaj zajedništva, mira, radosti, ohrabrenja. Vjerujem da nam je svima, napose mladima, odzvonio glas blaženog pape: „Dragi mladi! Jedino Isus poznaje vaše srce, vaše najdublje čežnje. Samo on, koji vas je do smrti ljubio, sposoban je ispuniti vaše najdublje čežnje.“ Težnja za biti svet. Isplati se. Otac nam je primjerom pokazao. Blaženi papa je uvijek bio otac primjerom, djelom otac.

Ispunjena srca, nesvjesni veličine i važnosti proteklog događaja, ali svjesni veličine da je neponovljiv vratili smo se u domovinu. Završio bih rečenicom Blaženika: “Siguran je kompas našega putovanja Isus Krist, „nada naša; naše ufanje“. U njega gledajte, u nj se pouzdajte, odvažno koračajući putem svetosti.“

[nggallery id=14]

Ovaj tekst je objavljen u: Vijesti. Both comments and trackbacks are currently closed.