• Molite dakle gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svojuMt 9,38

Ne možeš tražiti od nekog da bude ono što ti nisi

Dok sam hodao bespućima grada i tumarao napuštenim ulicama, shvatih da sam sam. Gdje god bih se okrenuo, iza mene je uvijek stanovala samoća, samoća i tužna zbilja napuštenosti. Dok sam tako hodio, jednog tmurnog i sivog poslijepodneva, kroz debele i ružne oblake nazrela se pukotina kroz koju se, ne propuštajući priliku, probila mala zraka sunčeve svjetlosti. U nekoliko trenutaka, dok je odigrala svoj svjetlosni ples, nestala je pod teretom pritiskanja i guranja oblaka jednih o druge. U sebi pomislih kako je tužno biti sam, sam bez igdje ikoga… Ne imati nikoga na ovome svijetu da mi pomogne u borbi s tmurnim oblacima koji pritišću moj život sa svih strana, bez prestanka, nekada polagano, a nekada navaljujući svom silinom i snagom. Poželio sam jednu želju, želju koju bih volio da se ispuni. Poželio sam prijatelja!

Razmišljao sam kakav bi taj prijatelj trebao biti, koje bi karakteristike trebao imati. Dugo sam vrtio u mislima je li bolja muška ili ženska osoba za mene, treba li lijepo izgledati da se svidi i drugima oko mene i da se dive kako imam prelijepu osobu za prijatelja. Treba li moj prijatelj biti bogat da mi može omogućiti sve što poželim imati?! Treba li biti poznat i moćan čovjek da mi osigura moju budućnost?! Kroz glavu su mi prolazile mnoge misli o prijatelju, od toga kako bi trebao izgledati, boja kose, boja očiju, boja tena, što bi trebao posjedovati, koliko imati… Nakon podužeg razmišljanja zaključih da ništa od toga nije bitno. Na to me navelo razmišljanje i par pitanja koja su mi se pojavila u glavi. Ako moj prijatelj bude savršen izgledom, neće li mi ga netko preoteti? Neće li on sam otići ako nađe nekog boljeg od mene? Ako posjeduje sve i ima što poželi, hoće li me možda odbaciti kada mu dosadim ili kad nađe nekog novog, hoće li me zaboraviti? Ako je poznat i moćan čovjek, hoće li imati vremena biti samnom i hoditi pored mene na mome putovanju kroz život ili će reći da sada nema vremena za to?

Razmišljao sam dalje i već polako odustajah, kada najednom, čuh nešto kao kucanje i lupanje. Dopiralo je odozdo… Zastah i čuh sitan i prigušen glasić kako viče: “Pusti mene da ti kažem!” Tada postadoh svjestan od kuda dopire i čiji je taj glasić. To bijaše moje srce za koje sam zaboravio da ga imam, koje se, već dugi niz godina, nalazilo u komadićima, razbijeno i raspršeno po dnu, u nutrini moje osobe. Željelo mi je reći kakav mi je prijatelj potreban.

“Sakupi me i zalijepi!”, srce me zamolilo. Želio sam čuti što mi moje srce ima reći. Nisam ga dugo, dugo čuo. Znam da sigurno nije zato što je šutilo, nego zato što ga nisam želio čuti… Ali sada… Sakupio sam sve komadiće i pomno pretražio svaki centimetar kako ne bih previdio koji djelić. Sjeo sam na klupicu u parku, zatvorio oči i krenuo sastavljati svoje srce. Bijaše mi vrlo teško… Osjećao sam kako me oči peku, kako mi se suze kotrljaju niz lice… Što sam ga više sastavljao, tako su u meni sve više i više kolali osjećaji… kao voda kada počinje ključati… A ja sam sve jače i jače plakao…

Sastavio sam svoje srce, ali nedostajao mu je jedan dio. Srce mi se zahvalilo i počelo me zapljuskivati svojom, žarkom crvenom bojom. Već sam i zaboravio kako je nekada bilo lijepo, glatko i sjajno, a sada je izgledalo tako jadno, uništeno, izbrazdano ranama i nepotpuno. No, ono je bilo sjajnije nego ikada prije. Bilo je toliko jako da me zasljepljivalo svojim isijavanjem.

Ne mogoh više čekati te zatražih srce odgovor. A ono mi na to odgovori: “Već znaš odgovor, ali reći ću ti. Ona osoba koja daruje sebe, ona je pravi prijatelj. Vrati se malo u prošlost i sjeti se osobe koju si najviše volio, sjeti se osobe koja ti je bila najbolji prijatelj. Sjeti se one osobe koja ti je dala dio svoga srca, ali i kojoj si ti dao dio mene, onaj dio koji sada nedostaje. Tako je bilo lijepo dijeliti sebe s njime, zajedno provoditi vrijeme smijući se, ponekad i zajedno plačući… Sjeti se vremena kada te nije bilo strah razgovarati, reći što misliš, jer si znao da ima netko tko će te razumjeti, mada i ne imao isto mišljenje kao i ti. Kako je bilo divno imati nekoga tko hodi skupa s tobom kroz život, koji ti pomaže u nevoljama i gorčinama života, čija je ruka uvijek ispružena da ti može pomoći u svakome trenutku. Kada si trebao rame za plakanje i osobu s kojom bi podijelio tugu, tvoj prijatelj je uvijek bio tu da se možeš na njega osloniti, da možeš podijeliti tugu kako bi ti bilo lakše. Također si sa svojim prijateljem dijelio svoju sreću i radost. Sjeti se koliko si lijepih trenutaka proveo s njime, kako ste se smijali sve dok niste proplakali od smijeha, kako ste uživali provoditi vrijeme skupa. Kada ste bili zajedno, nije vam bio važan ovaj svijet, nije vam bilo važno što ljudi misle o vama i kako vas gledaju, bili ste važni samo jedno drugome i davali od sebe najbolje što ste imali za ponuditi. Niste skrivali svoje mane i nesavršenosti, nego ste se prihvaćali takvi kakvi jeste, uvijek s nastojanjem da postanete bolji. To je bilo prijateljstvo kakvo se rijetko nalazi i viđa.

Nažalost, tvoj prijatelj, u jednom trenutku svog života, odlučio je prekinuti sve veze s tobom. Silom je iščupao iz mene onaj dio svoga srca koji ti je darovao i kojim si popunio rupu koja je nastala kada si dao komadić mene njemu. Toga dana, raspalo sam se od boli koja je bila toliko jaka, da je još i danas osjećam. Ležalo sam u komadićima po dnu tvoje osobe, u tmini, proživljavajući sve kao najgoru noćnu moru koja se ostvarila, a ti si samo zatvorio vrata i ostavio me dolje, da ležim u mraku, jer nisi imao snage da me ponovno sastaviš. Danas sam opet s tobom, ovakvo kakvo jesam, sa rupom na sebi, ali ne žalim ni za čime, a pogotovo ne za ovim komadićem što mi nedostaje, jer znam da sam skupa s tobom volio tu osobu i da sam živio u njoj, a ne u sebi, jer sam je silno volio. Od danas ću tražiti s tobom prijatelja, prijatelja kojem ćeš moći dati dio mene, bez straha da se opet ponovi isti scenarij…”

Krenuh na put traženja, zajedno sa svojim srcem, koje je nepotpuno, ali opet tako snažnom željom ispunjeno da se daruje nekome. Tražio sam posvuda osobu koja bi bila moj najbolji prijatelj. Tražio sam ljude pune iskrenosti, dobrote, ljubavi, a najviše što sam tražio bilo je sebedarje. Ona osoba koja ne može dati sebe cijelu u prijateljstvo, sa svim svojim vrlinama i manama, koja se čuva za sebe, za nekog drugog, koja ne može dati svoje srce sa svime što ga raduje i čini tužnim, teško mi može biti najbolji prijatelj.

Svatko u svom životu zna kakvog prijatelja želi i zna je li je on najbolji prijatelj. No, ne možeš tražiti od nekog da bude ono što ti nisi. Na prvom mjestu trebaju biti sebedarje, ljubav, iskrenost, razumijevanje i život za drugoga. Jer nije mi prijatelj svaki koji mi viče: “Prijatelju!”, nego onaj koji mi svojim životom pokazuje da to i vjeruje. Nije mi prijatelj onaj koji mi govori: “Volim te!”, nego onaj koji to djelima potvrđuje. Shvatio sam da nije lako naći pravog prijatelja. Ali nije niti nemoguće!

Ovaj tekst je objavljen u: Promišljanje. Both comments and trackbacks are currently closed.