• Volite, uvijek volite do boli! Majka Tereza

Oporuka sv. Franje – povijesno-teološki pregled – I. dio

Franjina poruka predanja i poduka o uporištu

 „Svevišnji, slavni Bože, rasvijetli tmine moga srca i daj mi pravu vjeru, čvrsto ufanje i savršenu ljubav, razum i znanje, Gospodine, kako bih vršio tvoju svetu i istinsku zapovijed!“

(Molitva pred Raspetim)

Riječima ove molitve započinje duhovni put svetoga Franje Asiškoga, ujedno i naša razmatranja o duši svetoga Franje. O duši sveca koji slovi kao „Alter Christus“ – „Drugi Krist“. Pretenciozno? Možda. Ili ipak ne.

Život svetoga Franje je nevjerojatno blago. Neistraženo i nedovoljno voljeno. Uvjerit ćemo se, ne samo da gore navedena izjava nije pretjerana, nego da je na posve jednostavan način istovjetna sa stvarnošću. U ovim tekstovima cilj mi je iznijeti povijesni pregled, teološku poruku te poticaj na razmišljanje o Oporuci svetoga Franje Asiškog – sveca koji je obilježio svoje stoljeće, povijest Crkve, ali i na razmatranje njegova života koji je više nego ikada aktualan i provokativan te donosi „stare vrijednosti“ „svježe obojene“ i za ovo naše vrijeme.

Što je Oporuka svetoga Franje?

Oporuka u „svjetovnome“ smislu predstavlja službeni dokument kojime se izriče posljednja volja osobe koja je nedavno preminula. Moguće je da se radi o nasljedstvu – posljednjoj volji vezanu uz novac, imovinu ili posljednje riječi preminuloga – kojima se redovito rezimira čitav njegov život. Redovito je napisana za pokojnikova života, a čitana po njegovoj smrti. To nas dovodi do zaključka da je i Oporuka svetoga Franje ostavština njegovim fratrima – braći, kojih je tada bio poveći broj (sigurno preko 5 000). Sam Franjo u svojim Spisima, točnije u dokumentu koji se naziva „Oporuka“ ili „Testamentum sancti Francisci“, definira što je njegova Oporuka.

„I neka braća ne reknu: ‘Ovo je drugo Pravilo’. Jer ovo je upozorenje, opomena, poticaj i moja oporuka, koju ja, maleni brat Franjo, činim vama, svojoj blagoslovljenoj braći…“ Dakle Oporuka ne poništava Pravilo, i ne donosi ništa novo što u Pravilu svetoga Franje ne bi bilo. Zašto ju onda piše? Nije li Pravilo dovoljno? Franjo je bio razborit i mudar čovjek. Znao je da su i fratri, premda (poneki) sveti, ipak samo ljudi. Dalje navodi: „…radi toga da Pravilo koje Bogu zavjetovasmo bolje katolički opslužujemo.“ Što je sad ovo? Što to znači? Zar fratri nisu bili katolici? Naravno da jesu! Franjo misli na izvorno značenje riječi „katolički“, a ono je „sveopće“. Znači, mogli bismo reći da „ispravnije – izvornije opslužujemo“.

Poznati franciskolog Giovanni Miccoli o Oporuci svetoga Franje ukratko je rekao: „Radi se o temeljnom tekstu koji pomaže dohvatiti poruku Franjine karizme. Kod istoga se očituje iznimna povezanost između povijesnih datosti i franjevačkog ideala života.“

Obilježja teksta

Oporuka je tekst svetoga Franje, ali nije ga on napisao nego diktirao. Nije transkripcija, dakle nije tekst prepisan niotkuda, nego je jedinstveno i stvarno – oporuka nastala na Franjinoj smrtnoj postelji. Svakako je važno napomenuti da je ovo jedan od prvih, ako ne i prvi tekst ovoga tipa! On nas zasigurno i neprevarljivo postavlja pred lice svetoga Franje koji umire. Zašto je to važno? Tu se vraćamo na početak samoga razmišljanja. Već smo ranije rekli kako se oporuka (u svjetovnom smislu) piše na način svojstven osobi koja ostavlja iza sebe ono pravo „ja“; onako kako želi da je se sjeća. Mi pred sobom imamo tekst koji nam osigurava susret sa Franjinim najintimnijim željama, najvišim snovima; s njegovom pravom vjerom, sigurnim ufanjem i težnjama za savršenom ljubavlju: onom koja teži za savršenim predanjem i savršenim nasljedovanjem Zaručnika – Krista.

Razlog i povijesno – prostorni kontekst nastanka Oporuke

Gdje je napisana Oporuka svetoga Franje ne možemo sa sigurnošću reći. Neki pretpostavljaju Porcijunkula, drugi pak sumnjaju na Dvor asiškog biskupa. Službeno – ne zna se. U svakom slučaju nastala je između „Oporuke iz Siene“ (travanj, svibanj 1226.) i svečeve smrti 3. listopada 1226. A zašto Franjo uopće piše Oporuku? Razlog zbog kojega Franjo piše Oporuku je poseban zahtjev upravo na „sjećanju“ kako je Gospodin taj koji ga je usmjerio na taj put. I kako ne želi nikakve promjene. Kako stoji u „Asiškom zborniku“: ‘Neću… bilo koje pravilo!… Gospodin mi je rekao ono što je htio, a to je da budem nova luda na svijetu. Gospodin nas nije htio voditi drugim putem, nego ovim.’

Svakako i zdravstveno stanje sveca utječe na napisano! Franjo je ozbiljno bolestan i pitanje je vremena kada će umrijeti! U Oporuci su sadržane njegove konačne i bitne riječi jer su posljednje. Oporuka je promišljen, a ne samo tako napisan tekst.

Duhovni kontekst

U Redu Male Braće osjeti se teška napetost između Utemeljitelja i ostalih (Franjina bolest, sukob s učenim fratrima koji imaju podršku kardinala Hugolina po pitanju studija, siromaštvo i dr.). Franjo se na kraju svoga života nalazi gotovo u stanju agonije, a svakako u stanju duboke kušanosti. Kušnja svršava primanjem rana na La Verni. Franjo je miran. Način njegova života i sve što je u životu činio, pa i sama karizma potvrđene su od Gospodina. To ga potiče da odgovorno stane pred dvije stvarnosti: pred Gospodina i pred druge. Pred Gospodinom Franjo se osjeća snažnim i odgovornim bratom, spremnim braniti od Gospodina primljenu karizmu i poslanje. Voljan je privesti kraju svoju ulogu ‘karizmatskog vođe’ svoga velikoga bratstva. Pred drugima se, naprotiv, postavlja kao ponizan brat u stavu podređenosti.

Franjo je, kako smo već rekli na početku, jasno dao do znanja cilj Oporuke: Njoj je jedinoj dano pravo tumačenja Pravila! Dakle, nije jednostavno „pozdravni govor“ kako je to predlagao Kajetan Esser, nego je to „upozorenje, opomena i poticaj“ protiv određenih izbora koji su bili, protiv Pravila, ili točnije zaobilazeći Pravilo, napravljenih u Redu.

Oporuka i njezino pravno značenje danas?

Nakon Franjine smrti njegova Oporuka postaje ozbiljan problem! Ona jasno veli da se ne smije posjedovati ništa što bi braći davalo sigurnost. Previše? Možda da. Očito da. Jer su braća zatražila intervent od crkvenih vlasti po pitanju određivanja pravne vrijednosti Oporuke. Nakon gotovo nasilne rasprave između „duhovne“ i „pastoralne“, uvjetno rečeno, duše Reda, svi zajedno dođoše do zaključka kako Oporuka svetoga Franje nema pravno značenje (Bula Quo elongati Grgura IX). Isto je potvrđeno 1274. bulom „Exiit qui seminat“ pape Nikole III.

Krajem devetnaestog stoljeća Oporuka postaje ključan dokument za ponovno otkrivanje Franjine aktualnosti i u modernom vremenu. Različiti su stavovi modernijih franciskologa u definiranju cilja Oporuke. Spomenuti ćemo samo neke. Paul Sabatier u njoj vidi posljednji Franjin pokušaj da jasno definira svoj ideal, karizmu. Kajetan Esser će reći kako je Oporuka nastala samo kao plod trenutka u kojem se svetac nalazio, dakle improvizirani tekst. Dok su spomenuti Giovanni Miccoli kao i Martino Conti mišljenja da je Oporuka temeljni tekst za razumijevanje Franjine kršćanske poruke svijetu. Posljednja je linija danas opće prihvaćena.

Građa teksta

1)         Povijesno – pripovijedalački dio ( reci 1 – 23)

2)         Dio opomena (reci 24 – 34)

3)         Interpretativni dio (reci 35 – 41)

Svakako je nemoguće govoriti o svemu što Oporuka svetoga Franje za franjevce,ali i vjeru uopće predstavlja kao povijesni dokument i ostavština utemeljitelja. Stoga sam odabrao nekoliko temeljnih tema o kojima ćemo razmatrati unutar Oporuke svetoga Franje. Milosrđe, vjera, dar braće, radost življenja evanđelja, pet temeljnih obilježja franjevaštva samo su neke od tema o kojima ćemo nešto više reći.

A tko/što ili koje je moje uporište?

U životu kršćanina postoje različiti trenuci: radosti i žalosti, mira i tjeskobe, sigurnosti i straha, boli i užitka. Međutim, nije najvažnije ono što se redovito mijenja; nešto nestabilno. Važno je uporište. Uporište za koje možemo zakvačiti uže svoga postojanja, penjući se na strmu stijenu svakidašnjeg života, koji, htjeli mi to ili ne, bili toga svjesni lili ne, prolazi. Dani idu. A mi? Idemo li s njima? Idemo li ukorak s vremenom; danima, mjesecima, godinama? Vrijeme je, kao i sve do sada navedeno, relativno, prolazno, ne može biti uporište. Sveti Franjo jednog je dana čuo i odlučio prihvatiti Gospodinov poziv: „Franjo, popravi mi Crkvu!“ Bio je mladi, razigrani dječak, mladić; čovjek. „Milost mu je bila dana!“ prigovoriti će neki. To svakako. Ali komu nije? Tko barem nekada nije osjetio ogromnu radost i zahvalnost zato što je kršćanin? To je milost. Novi dan, nova prilika; novo vrijeme za upotrijebiti kao sebedarje u većoj i iskrenijoj ljubavi prema bližnjemu – to je milost! Vraćam se na uporište. Svetac je znao svoju slabost. Ograničenost. Uporište mu je bila ona predivna, neizmjerna Božja ljubav. O njoj pjeva, o njoj govori, njoj sklada najljepšu simfoniju, njoj pleše u zajedništvu sa stvorenjima. Konstanta, stalna; još bolje – rastuća varijabla. Ona je kao neka crvena nit koja se provlači kroz sva gore navedena životna razdoblja. To je dalo svoj plod. Očito. Red koji ima tradiciju dugu preko 800 godina. Mnoštvo svetaca, navjestitelja Božje riječi, mučenika, djevica, ispovjednika. Mnoštvo ljudi za drugog čovjeka. Mislim da su stvari jasne. A tko, što i koje je tvoje uporište, brate i sestro?

Gospodin Vam dao svoj mir!

Ovaj tekst je objavljen u: Iz franjevačke riznice, Promišljanje, Teološka misao.