• Pogledaj ne idem li putem pogubnim, i povedi me putem vječnim.Ps 5,5

…ostaviše mreže i pođoše…

Što vam to pada na pamet? Vi stvarno mislite biti svećenici? Mladi, lijepi, dobri, pametni! Ma, vi ste ludi! U šali ili ne, ali to su pitanja, izjave ili čuđenja, koje nam pružaju ljudi u različitim prilikama. Ajde, moglo bi se tako nešto očekivati od ateista, ali to su pitanja koja nam postavljaju i naši katolici, čak i oni koji redovito idu da sv. Misu. Da, „ludi smo“, za Kristom, ali ludi nismo. Ma, zar su toliki mučenici, toliki svećenici svete Crkve stare dva tisućljeća, ludi? Zar su ludi toliki mladići i djevojke koji su se do smrti zatvorili u klauzurne samostane, ili misionari koje svakodnevno ubijaju i muče u zemljama s drugim vjeroispovijestima? Ili redovnice koje nikada neće biti majke, redovnici koji neće biti očevi, djedovi, zar su oni ludi? Djedovinu i očevinu prepustili smo drugima, svoje mreže ostavili smo i pošli. Ili peteročlane, deseteročlane katoličke obitelji koje možda neće moći svakom djetetu pružiti privatne fakultete, ma zar su lude? Svoje mreže ostavili su i pošli.
U Galileji, na Galilejskom moru gotovo su se svi bavili ribolovom. More, barka i mreže su njihova svakodnevica ali i egzistencija. Na moru su radili i od mora živjeli. Mreže su bile njihova ruka za dohvatiti hranu i bez njih ne bi preživjeli. One su njihova sigurnost, njihovo jučer, danas i sutra. Isus dolazi među te jednostavne ljude, ribare i kaže im: „Hajdete za mnom!“ I otišli su. Zanimljivo, nisu pitali ništa, ni kako ćemo živjeti, ni što ćemo jesti, samo su spustili mreže i pošli za njim. Što to mora biti čovjeku da napravi tako nešto radikalno? Što nam je to trebalo? Zar nismo mogli biti kao i ostali? Zašto smo ostavili obitelji, imanje, kuće, posao, sigurnost i otišli u rizik, u nesigurnost, samo zato što nam je Isus progovorio: „Hajdete za mnom!“? Vjerujte, ovaj rizik se isplati, ovaj rizik je radi nečega puno većega, ovaj rizik je radi Kraljevstva nebeskoga. Prodali smo sve i kupili njivu sa zakopanim blagom. I radosni smo, jer sama pomisao na to veseli nas, ispunja nas i daje vjetra našim petama.
Apostoli su ostavili svoj život iza sebe i krenuli u neizvjesnost. Imali su svoje uspone i padove, svoje mogućnosti i nemogućnosti, ograničenosti i slabosti. Nisu znali što ih očekuje sutra ali su ipak koračali jer su bili s Onim koji je bio jak kada su oni bili slabi. Oni su činili i dali koliko su mogli, dali su cijeli život, ostalo je učinio On. I od tebe očekuje da se odazoveš i da odmah kreneš, da promijeniš svoj sklop u glavi i u srcu, da odbaciš svoj život u sigurnosti, za kojim svi toliko žude, i da se pustiš Njegovu vodstvu, jer On zna najbolje. Kreni!

Ovaj tekst je objavljen u: Razmatranje, Uncategorized. Both comments and trackbacks are currently closed.