• A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav – to troje – ali najveća je među njima ljubav 1 Kor 13,13

Auschwitz – mjesto tuge i boli

Gradić Oświęcim, koji je smješten u Poljskoj, 50-ak kilometara zapadno od Krakówa, nije niti slutio kakva ga teška i mučna sudbina čeka. U rujnu 1939. godine pripojen je Njemačkoj i nazvan je Auschwitz. Sve započinje 20. svibnja 1940. godine na mjestu stare poljske vojarne. Zbog prevelikog broja zatvorenika na područjima Trećeg Reicha osnovan je Koncentracijski logor (KL) Auschwitz, danas svima poznat kao mjesto holokausta, genocida i terora. Koncentracijski logor Auschwitz sastojao se od tri glavna dijela:

Nastanak logora

KL Auschwitz I – započeo je s radom 14. lipnja 1940. godine, a smješten je na području stare poljske vojarne. On je bio glavni logor iz kojega se upravljalo ostalim sporednim logorima kojih je bilo sveukupno 47. Mogao je u isto vrijeme primiti oko 20 tisuća zarobljenika.

KL Auschwitz II – sagrađen je 3 kilometra dalje od gradić Oświęcima, 1942. godine na mjestu sela Brzezinka, iz kojega su stanovnici protjerani, a kuće uništene, kako bi se napravilo dovoljno prostora za logor. Taj kamp su sagradili u roku jedne godine zatvorenici KL Auschwitza I. U njega je bilo moguće smjestiti 90 tisuća ljudi.

KL Auschwitz III –  u selu Monowice, 6 kilometara od KL Auschwitza I, 1942. godine otvoren je još jedan koncentracijski logor. U njemu je bilo smješteno oko 11 tisuća zatvorenika koji su radili u velikoj tvornici gume i goriva koja je bila smještena uz logor.

Duga boli – duga smrti

Ulaz u logor

Ulazeći u logor Auschwitz, prvo što sam zapazio bio je svima nama jako dobro poznat, iznad vrata postavljen, od metala izrađen, natpis Arbeit macht frei! Gledajući u tu rečenicu, zapitao sam se što je sve moralo prolaziti glavama zarobljenika koji su prolazili ispod toga natpisa. Jesu li uistinu vjerovali da rad oslobađa? Jesu li znali što ih čeka i što će sve morati pretrpjeti unutra? Promatrajući natpis, zapazio sam da je oblikovan u lagani luk. Odmah mi se u glavi pojavila slika duge! Naspram one predivne i svim bojama ukrašene duge koju možemo tako često vidjeti nakon kiše, stvorenu od sunca i njegovih zraka koje se probijaju kroz oblake, ovdje stoji, u potpunoj suprotnosti, metalna duga stvorena ljudskom rukom. Prolaskom ispod te duge, ostvarivale su se najgore noćne more, mučenja, ubojstva, izgladnjivanje, iskorištavanje i izrabljivanje ljudskih bića do krajnjih granica. Ta duga je za mene, ali vjerujem i za cijeli svijet, prikaz svega onoga zla što bezosjećajna zvijer u čovjeku može učiniti!

Staza smrti

Staza smrti

Hodajući stazama između baraka pokušavao sam zamisliti kako su one izgledale dok su njima prolazili zatvorenici vukući svoje umorne noge nakon napornoga rada u okolici Auschwitza. Moram priznati, slike koje su mi dolazile u misli, nisu dobro izgledale, a kada sam u barakama vidio izložene fotografije koje su prikazivale logoraše, moje misli su se samo potvrdile. Putovi, kojima su hodili zatvorenici, znaju koliku su patnju i teret nosili na svojim leđima svi oni koji su njima prolazili. Slobodno mogu reći, na tim putovima su zatvorenici prolazili svoju kalvariju, hodajući iznemogli i iscrpljeni, ne znajući što ih čeka, idući prema smrti. Noć je bila, za većinu logoraša, jedino vrijeme odmora. Vidjevši prostorije u kojima su spavali, u početku na slami, a zatim na tankim madracima ispunjenim slamom, stisnuti jedni do drugih jer je broj zatvorenika u sobi ispunjao svaki kvadratni centimetar prostorije, zapitao sam se je li se bilo moguće odmoriti u takvim uvjetima?

Svjetlo nade u vrtlogu ludila

Prolazeći dalje, vidjeh tamnicu, veličine 2×2, u kojoj su kažnjeni zarobljenici provodili nekoliko noći. U takvoj jednoj tamnici često je bilo oko 30 logoraša u isto vrijeme. Nije bilo prozora, a otvor za zrak je bio veličine 10 cm te su zbog nedostatka zraka ljudi često umirali. Pored tamnice nalazi se bunker gladi. U njemu su bili zatvoreni oni koji su bili osuđeni na smrt glađu. U njemu je život izgubio i Maksimilijan Kolbe koji je dobrovoljno dao svoj život umjesto drugoga zarobljenika. Koliko čovjek mora biti bezosjećajan i kamena srca, da vidjevši to, ne osjeti žalost u srcu te da mu srce ne zaplače?!

Posljednja i najužasnija prostorija u koju sam ušao bila je „tuširaonica“ – plinska komora! Ta prostorija je zakopana zemljom te na vrhu ima rupe kroz koje se ubacivao otrovni plin – ciklon B. U plinskoj komori u Auschwitzu I bilo je moguće ubiti 800 ljudi u isto vrijeme, dok je u Auschwitzu II ta brojka dosezala 2000. Odmah pored se nalazio krematorij gdje su se spaljivala mrtva tijela zarobljenika. Procjenjuje se da je u koncentracijskom logoru Auschwitz život izgubilo preko 1,1 milijun ljudi.

Requiem æternam dona eis, Domine!

Pokoj vječni daruj im Gospodine

Upoznat sa činjenicama i vidjevši sve to, što da čovjek odgovori kada ga pitaju kako mu je bilo u Auschwitzu? Zar su uopće potrebne riječi??? Svi dobro znamo što je Auschwitz… i ne smijemo više nikada dopustiti da se ponovi isto zlo. Po zagovoru svetoga Maksimilijana Kolbea neka Bog uvede duše umrlih u Auschwitzu u svoje kraljevstvo mira i ljubavi te neka im da nagradu za sve ono što su pretrpjeli.

[nggallery id=1]

Ovaj tekst je objavljen u: Povodom, Uncategorized, Vijesti. Both comments and trackbacks are currently closed.