• Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati!Mt 5,9

Ovo je Sin moj, Ljubljeni!

Evanđelje Druge korizmene nedjelje opisuje nam trenutak Isusova preobraženja na visokoj gori pred trojicom svojih izabranih apostola. Tako nas Isus podsjeća na onu stvarnost koju ne vidimo te se nalazimo u opasnosti da je smetnemo s uma i posve zaboravimo. A to je zapravo ono za što smo stvoreni – za udio u Božjoj slavi, u njegovoj blizini. Pozvani smo da već na ovom svijetu živimo s Bogom kako bismo postali vrijedni dioništva u njegovoj slavi.

Preobraženje na gori

Evanđelist Marko nam donosi događaj govoreći kako je Isus sa sobom poveo trojicu svojih učenika: Petra, Jakova i Ivana te se s njima popeo na visoku goru u osamu. Zašto je to učinio? Svo vrijeme koje je bio među učenicima govorio im je o Kraljevstvu Nebeskom i pripravljao ih na svoj drugi dolazak u slavi, ali je vidio kako oni nisu baš uvjereni u to. Stoga je odlučio povesti trojicu od njih i čudesno se preobraziti pred njima kako bi to konačno čvrsto iz dubine srca prihvatili. Time im je samo djelomično pokazao kako će to Kraljevstvo izgledati i potakao ih da vjeruju.

Nigdje u Evanđelju ne stoji zapisano o kojem je brdu riječ gdje se Isus preobrazio. Neki govore kako je to bilo na visokoj planini Hermonu, dok crkvena tradicija navodi brdo Tabor kao brdo preobraženja. Ali to i nije najvažnija stvar. Moglo se dogoditi bilo gdje, puno je važniji sadržaj i poruka tog događaja. Htijući što vjernije prenijeti svojim čitateljima ono što je Petar vidio gledajući preobraženog Krista, evanđelist Marko govori o takvoj svjetlosti i bjelini Isusovih haljina da ih nijedan bjelilac na zemlji ne bi mogao tako izbijeliti. (Mk 9,3) Uto su im se ukazali Ilija i Mojsije koji su razgovarali s Isusom. Susret je to neba i zemlje, Starog i Novog Zavjeta. Ni tu nije bio kraj „šoku“ koji su učenici tada proživljavali. Vrhunac je bio silazak Oca u oblaku koji proglašava Isusa svojim ljubljenim Sinom te naređuje da ga se sluša. Otajstvo je to po kojem nam Bog očituje svoju slavu i moć, uvjerava nas u postojanost svoga Kraljevstva te nam utvrđuje vjeru u Kristovo Božanstvo. Što nam je još više potrebno kako bismo vjerovali?

Biti vjeran u dobru i zlu

Učenici su tijekom ovog događaja bili u zanosu, od sreće i uzbuđenja nisu znali što bi rekli, kako bi se ponašali. Znali su samo da su spremni tu ostati bez obzira na sve vremenske i ostale nedaće. Ipak, uskoro je viđenje završilo te su učenici nanovo ostali sami s čovjekom Isusom. Ubrzo su bili već u vrevi svakodnevnog života, u borbi i muci što je svaki pojedini dan donosio. Čudesan događaj što su ga s Isusom doživjeli sada će im služiti kao pomoć i utjeha u teškim životnim trenucima koji slijede. Pomoći će im da budu vjerni do kraja jer znaju koja ih nagrada čeka.

Ovaj primjer može i mora biti velika pouka i poticaj za nas danas. Lako je biti u zanosu kad gledaš pred sobom proslavljenog Krista kao što su to gledali učenici, ali što sa svim onim trenucima kad ga ne možeš vidjeti? Lako je „letjeti“ od zadovoljstva kad ti na poslu sve polazi za rukom, ili kad ti u braku cvjetaju ruže, ili kad u školi dobivaš redom samo sjajne ocjene. Ali kakvi smo kad tome nije slučaj? Koliko samo treba truda uložiti, znoja i živaca da bi se do tog stanja došlo. S koliko vjere mi radimo na tome? Primjer nam može biti i događaj iz prvog čitanja, toliko poznata epizoda Abrahamova žrtvovanja vlastitog sina. Lako mu je bilo svako malo pričati s Bogom, ali kad je stavljen na kušnju da se odvoji od nečeg njemu najdražeg, cijela je njegova vjera bila na kušnji. I našao se dostojan! A time nije ni izgubio svog sina jer je bio nagrađen za svoju vjernost. Bog uvijek nagrađuje vjerne. Zna to dobro i sv. Pavao koji u drugom čitanju, pišući Rimljanima, donosi kako Bog ni svoga Sina nije poštedio, već ga je za nas predao da nam time može sve darovati. Zato nitko neće moći optužiti Božje izabranike jer ih On opravdava, jer se sam Uskrsli Krist za njih zauzima.

Dragi prijatelji, ova nam nedjelja puno toga otkriva. Daje nam predokus Kraljevstva Nebeskog, neku vrstu dokaza koji naš razum traži. Donosi nam i primjer kakvim ga životom možemo dohvatiti, kao i sigurnost da će Bog uvijek biti uz nas budemo li doista tako činili. Na nama je jedino da povjerujemo i živimo tu svoju vjeru.

Ovaj tekst je objavljen u: Razmatranje. Both comments and trackbacks are currently closed.