• Samo se s ljubavlju živi. Samo se s bolom ljubi Anselm Kraus

Pobijediti Napasnika!

U predvečerje prve korizmene nedjelje nastavljamo svoj korizmeni hod pokore, milosrđa i obraćenja. Svako vrijeme je sveto jer je darovano od Gospodina da se u njemu ostvarimo kao ljudi, da pokažemo i dokažemo kako je to biti čovjeku čovjek, bratu brat, prijatelju prijatelj. No, postoje vremena koja su zbog svoje vlastitosti posebna i koja nas ne mogu ostaviti ravnodušna bilo zbog svoga slavljeničkog ili pokorničkog obilježja. Jedno od tih vremena jest i korizmeno vrijeme. U čemu je njegova posebnost, odnosno što ga razlikuje od drugih vremena? U svakodnevnom govoru kada se govori o korizmi gotovo je nemoguće izbjeći riječi poput odricanja, žrtve, mrtvljenja, svladavanja samih sebe… nečega nimalo ugodnoga, dapače napornoga i teškoga, pomalo i odbojnoga. Da, odmah razjasnim, nemam ništa protiv različitih oblika pokore koje će si svatko sam odrediti prema vlastitim snagama i promišljanju. Bilo koji oblik pokore, dobar je. I on nam pomaže da se popravimo i krotimo sami sebe i svoju sebičnu narav, sklonu grijehu.

Bilo bi pogrešno misliti da se sav smisao korizme iscrpljuje u pokorničkim djelima. Pravi smisao korizme jest posvješćivanje, podsjećanje na našu utemeljenost, nazidanost, našu egzistencijalnu ovisnost o Kristu. Osoba Isusa Krista je u središtu i temelju korizmenog vremena. A nama njegovim vjernicima poticaj da svakodnevno napredujemo u spoznaji Isusa Krista te da u životu nasljedujemo njegov primjer. Iz ovoga kuta gledanja korizma je zapravo radosno vrijeme, koliko god to zvučalo apsurdno, u kojem nam je ponovno pružena mogućnost vratiti se Bogu s naših vrludanja i krivih putova, prilika za popraviti ono što je loše u svjetlu istine koju nam donosi Isus Krist. Zapravo radi se o velikoj životnoj odluci: da više upoznamo Krista i da prema njemu usmjerimo svoj život jače nego smo ga usmjeravali do sada. Cijela korizma nas upravo na to i poziva: vratiti se k Bogu. Stoga u ovome vremenu priznajmo najprije Bogu, zatim sebi i bližnjima: „Pogriješio sam, izgubio sam put pod nogama, uvukao i druge u tu izgubljenost. Nisam sam sebi dovoljan i postoje granice moje vlastite ograničenosti i molimo Boga da se ponovno sagne na našu nedostatnost i da nam ponovno udahne dah života.“

Kušnja

Današnje evanđelje o Isusovoj kušnji, u odluci napredovanja u spoznavanju Isusa Krista itekako nam može pomoći. Ono nam nudi temeljna mjerila za prosudbu našeg kršćanskog života.
Evanđelist nije slučajno na početak opisa Isusova života i djelovanja stavio izvješće o njegovoj kušnji. Ne zbog toga da nam naglasi kako je on tu kušnju pobijedio nego da nas upozori na kušnje koja čekaju svakoga od nas. Zahvaljujući unutarnjoj proturječnosti, svaki je čovjek izložen kušnjama. Ta proturječnost najosjetljivije je mjesto u svakome čovjeku, koje napasnik zna jako dobro iskoristiti.
Sotona se svojim napastovanjem, predstavlja kao stručnjak za izokretanje vrijednosti i perspektive. Ono što je primarno prikazuje sekundarnim, a ono sekundarno primarnim. Ono što je apsolutno prikazuje relativnim, a relativno apsolutnim. Tako je želio i Gospodinu podvaliti da je kruh važniji od riječi Božje, vlast i slava ovoga svijeta od služenja Bogu, te vlastito ostvarenje zemaljske slave od vjernosti Bogu. Svjedoci smo ovakvog izokretanja vrijednosti i danas u društvu, posebno u zadnje vrijeme u našoj Domovini, prilikom rasprave o uvođenju zdravstvenog odgoja. Očito je na djelu sotonska igra koja želi uvjeriti čovjeka da gurne u drugi plan duhovne vrijednosti i dovede ga do toga da zanemari dušu, potom ta ista igra zla želi učiniti da vjernost Bogu ne bude potpuna, nego selektivna i pristrana, te čovjek neprimjetno postane žrtvom napasti.
Još bih nešto želio da primijetimo u današnjem evanđelju. Mnogi sebi predstavljaju đavla kao rogatu, ružnu, nakazu u nekom crnom izdanju i odličju, sa šiljatim repom i rogovima ili pak s trozupcem u ruci koja plaši ljude. No promotrimo ga malo u današnjem evanđelju i općenito u Svetom Pismu. Đavao je fin i lukav u svojim izjavama, čak i Sveto Pismo zna napamet, sipa iz rukava biblijske citate samo da Isusa zavede. Ali Isus zna što je najvažnije i to nam ostavlja kao primjer. On u svakoj kušnji pristaje nezabludivo uz Božju volju i sam u svakom trenutku svoga života govori: „Klanjaj se Gospodu, Bogu svome i njemu jedinome služi!“

Što nam je činiti?

Gospodin Isus je raskrinkao i ogolio sotonske napasti, te i mi sada znamo kako se pojavljuje, te na koji način zavodi. Odbacimo stoga odvažno od sebe sotonsku prisutnost koja nas navodi na zlo, te pođimo putem potpune i cjelovite vjernosti Bogu, kako nas je poučio naš Gospodin, koji nam je posvjedočio što znači živjeti od svake riječi iz Božjih usta, što znači klanjati se jedino Bogu i njemu jedinomu služiti, što znači ne iskušavati Gospodina, Boga svojega, nego mu biti vjeran. Pri tome, nemojmo se zavaravati da će nas Veliki napasnik ostaviti na miru, neće. Čeka on svoju drugu priliku, i kod Gospodina je dočekao i to u trenutku razapinjanja.
Neka nas putovima ovoga svijeta i takvog svjedočanstva vodi Duh Sveti kao što je i Gospodina vodio pustinjom, kako bismo i mi sami pobijedili u kušnjama, te zaslužili pobjedu života vječnoga.

Ovaj tekst je objavljen u: Razmatranje. Both comments and trackbacks are currently closed.