• Vi ste svjetlost svijeta Mt 5,14

Pozvani na slobodu – osmi utorak

“O milostivi sveti Antune,

osloboditelju onih koje je

ljudska pravda osudila,

oslobodi dušu moju od zamki grijeha

da ne padne u okove

strašne Božje pravde. “

“U mjesecu veljači 1231. rad učenjaka (svetog Antuna) i sastavljanje pisanog djela bili su prekinuti. Od knjiga i pisanja odvratilo ga je korizmeno propovijedanje za koje se bio pripremio razrađenim i novostvorenim planom: htio je da ta korizma bude razdoblje duhovne obnove za cijeli grad i, da bi postigao taj cilj, zamislio je svakodnevnu propovijed u različitim gradskim crkvama; to je bila samonikla zamisao koja će se poslije veoma proširiti u Crkvi. To je podrazumijevalo ubitačan rad s njegove strane i zato što je, nakon što je satima propovijedao, slušao ispovijedi koje bi se odužile u poodmaklo doba noći. Ali, to je vrijedilo truda: sve građanstvo ga je slijedilo, mnogi su navirali iz okolnih sela i duhovna obnova bila je izuzetna” (F.S. Pancheri).

Tako je, kada je završila korizma, narod još uvijek sa žudnjom i ljubavlju pratio svečeve propovijedi kao svečani dodatak veličanstvenih korizmenih propovijedi. Suvremeni životopisci spominju da su ljudi, kako bi ga došli slušati, zanemarivali čak i poljodjelske poslove i ostavljali u brazdama i na gumnu zrelu ljetinu. Trebalo je te ljude vratiti stvarnosti svakodnevnog života; te je svetac odlučio prekinuti tijek svojih propovijedi i povući se u malo franjevačko mjesto Camposampiero, u mirnoj dolini koja se proteže sjeverno od Padove.

Odmor je, međutim, brzo prekinut. Vremena su bila prijeteća. Nakon kratkog mira iz 1229., na koji je u Padovi i u cijeloj Trevižanskoj marki ostalo sjećanje kao na zlatno doba, započeli su još žešći i krvaviji sukobi između guelfa kneza Rizzarda di Sambonifacia i gibelina Ezzelina III. da Romana, carskog upravnika u Veroni. 27. lipnja 1230. knez Sambonifacio, uhvaćen na prijevaru, pao je s mnogo svojih ljudi u ruke mračnog gospodina da Romana.

Pregovori za oslobađanje su se odugovlačili bez ikakva rezultata i, pred opasnošću od novih nasilja, pred očajnom tjeskobom ljudi kojima su prijetile pljačke i grabež, sv. Antun je shvatio da mora još jednom izaći iz svoje samoće. Spreman platiti životom vlastitu smjelost, uputi se u smjeru Verone, pojavi se u palači komune kako bi se suočio sa zvijeri u njezinu brlogu i pred Ezzelinom i carskim upraviteljima Lombardije zauzme se, u ime Boga i ljudske samilosti, za mir i slobodu. Tražio je samo jedno: da narod može živjeti u miru, u svojim kućama, na svojim poljima, predavši se vlastitom poslu. Nije tražio od tiranina da izađe iz svog dvorca, da slomi koplje; tražio je mir i slobodu. Kasnije legende će isplesti dramatičan događaj koji je, pak, kako kaže životopisac Rolandino, završio potpunim neuspjehom: “Ništa ne vrijede molbe, ako su i pravedne, u srcima lišenima milosrđa. Neuslišan, svetac se vrati u Padovu”. Tako su napor i tuga ubrzali svečev kraj.

S tim se povijesnim osvrtom svakako povezuje VIII. zaziv koji naziva sveca “osloboditeljem onih koje je ljudska pravda osudila” i koji, polazeći od te činjenice, navodi sveca da oslobodi našu dušu “od zamki grijeha da ne padne u okove strašne Božje pravde”. To je kao odjek Isusovih riječi: “Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali nemaju moć ubiti dušu; bojte se radije onoga koji ima moć upropastiti i dušu i tijelo u paklu” (Matej 10,28). Molitva sv. Antunu je, dakle, poziv na istinsku slobodu. Pogrešno se misli da se sloboda sastoji samo u sposobnosti biranja između dobra i zla. A uistinu, izbor zla razara slobodu i predstavlja njezinu zloupotrebu.

Kada netko odluči učiniti nešto što mu se čini dobro, a u stvarnosti to nije, čini nešto što u svojoj dubokoj potrebi ne bi htio, i zato nije istinski slobodan. Savršena sloboda leži u ljubavi, u prihvaćanju i ispunjavanju onoga što je dobro. Usmjeravati se svjesno k dobru, evo u čemu se sastoji istinska sloboda. Bog u kojemu ne postoji nikakav trag ni mogućnost zla ni grijeha beskrajno je slobodan: on je sloboda sama!

I pošto se svako dobro, svako savršenstvo nalazi u beskrajno dobroj i savršenoj volji Božjoj, slobodu, koja je izbor dobra, moguće je pronaći samo u savršenom sjedinjenju s tom voljom i u podložnosti takvoj volji. “Služiti Bogu znači vladati”: ako se čovjekova volja priljubljuje uz volju Božju, dosiže isti cilj, počiva u istom miru, ispunjuje ju i preplavljuje ista beskrajna radost. Otuđiti se, pak, od te Božje volje znači odmaknuti se od dobra, istine, pravde, znači odmaknuti se od slobode i strmoglaviti se u one “zamke” grijeha koje spominje molitva sv. Antunu.

Radi se o slobodi koja je samo izgovor da se živi po tijelu (usp. Gal. 5,13). Zgodna su zato kao zaključak dva svečeva savjeta: “Svaki čovjek je kralj kada zna gospodariti samim sobom i njegova palača je slobodna savjest” (XXIV. nedjelja poslije Duhova); “Nema na svijetu užitka koji bi nadmašivao užitak slobode; a nju, opet, možeš postići jedino pognuvši glavu pred poniznošću i obuzdavši tjelesne strasti trapljenjem” (XV. nedjelja poslije Duhova).

Ovaj tekst je objavljen u: Iz franjevačke riznice. Both comments and trackbacks are currently closed.