• Jedina važna stvar, kada budemo odlazili, bit će tragovi ljubavi što ćemo ih ostaviti za sobom. Albert Schweitzer

Presveto Trojstvo

Liturgija pred vjernike danas stavlja otajstvo Presvetoga Trojstva. Svetkovina je to koja nam želi prizvati u pamet naše krštenje i naš identitet. Upravo je to i zadatak koji Isus stavlja pred svakoga od svojih učenika: „Pođite i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga…“Istim riječima smo i mi kršteni ili, ako ćemo se preciznije izraziti, uronjeni u otajstvo osoba Trojstva. Činom krštenja otvorena nam je mogućnost sudjelovanja na božanskom dostojanstvu Božjih sinova i kćeri. Dostojanstvo je to koje sa sobom nosi i određene izazove na koje nam nije uvijek lako odgovoriti;to su izazovi kojima smo potrebni svakodnevno učiti i čuvati ono što nam je on zapovjedio. Život je vječni hod u spoznavanju istine i ljepote o Bogu kao Stvoritelju, Otkupitelju i Posvetitelja. Život je, prema tome, i navještaj Boga živoga i istinitoga onima koji ga još uvijek nisu upoznali.

Obraćajući se mladima u poruci upućenoj susret u Brazilu Benedikt XVI. piše: „Kada naviještate evanđelje i vi sami rastete jer se sve dublje ukorjenjujete u Krista i postajete zreli kršćani. Vi ćete također izgrađivati same sebe, rasti i sazrijevati u čovještvu.“ Zar u ovim riječima ne pronalazimo ostvarenje i one Isusove želje „da svi budu njegovi učenici“? Isusova želja jest nama zapovijed; možemo se pitati jesmo li zauzeti u navještaju Boga – ne Boga kojega je netko drugi susreo, ne Boga kojega zamišljamo daleko od sebe – nego Boga koji je živ i prisutan u mojemu životu, Boga koji je s nama u sve dane – „do svršetka svijeta“. Bog, ukoliko prisutan u životu vjernika, može učiniti velika djela.

Otvorimo se djelovanju Duha Svetoga u vlastitom životu, dopustimo mu da preobrazi nas same, da preobrazi naše odnose s drugima. Neka nas učini „da i mi postanemo vječni prinos“ (Darovna molitva) Bogu po svojim dobrim i plemenitim nastojanjima. Neka nas ispuni svojom dobrotom i blagošću da budemo prepoznatljivi znakovi njegove prisutnosti u svijetu. Sjetimo se toga: pri ulasku u crkvu dok se znamenujemo znakom križa – da smo stvoreni i preobraženi Božjom milošću kao „djeca Božja“ za zajedništvo; pri izlasku pak da smo pozvani ispovijedati pravu vjeru, priznavati slavno i vječno Trojstvo i klanjati se svemogućem i jedinom Bogu (usp. Zborna molitva) u svakoj životnoj situaciji.

Ovaj tekst je objavljen u: Razmatranje. Comments are closed, but you can leave a trackback: Trackback URL.