• Volite, uvijek volite do boli! Majka Tereza

Prikazanje Isusovo u Hramu – Svijećnica

U svom opisu Isusovog djetinjstva, sv. Luka na poseban način ističe vjernost zakonu Gospodnjem od strane Marije i Josipa. U evanđelju se spominju dva zakona, jedan koji se odnosi na majku a drugi na dijete.Kad se zatim po Mojsijevu Zakonu navršiše dani njihova čišćenja, poniješe ga u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu“ (Lk 2,22).

Zakon koji se odnosi na majku

Zakon je opširno opisan u petnaestom poglavlju knjige Levitski zakonik, gdje opisuje kako se žene trebaju suzdržavati od vjerskih rituala, četrdeset dana od rođenja muškog djeteta, a za kćer osamdeset dana. Ova razlika proizlazi iz vjerovanja, da čišćenje od krvi dulje traje nakon rođenja ženskog djeteta. Ovaj zakon pomalo zbunjuje, pa bih netko mogao pomisliti da sam čin rođenja onečišćuje ženu. No međutim, nije tako. Djeca po sebi nisu nečista, a ženu „nečistom“ (u smislu potrebne čistoće kod obrednog prinošenja žrtve Bogu), ne čini rođenje, nego izlijevanje krvi (Lev, 15,25). Da bismo lakše razumjeli, dobro je spomenuti kako su u Kanaanu prostitucija i obredi plodnosti bili izmiješani s bogoštovljem. Dok u Izraelu, u očitoj suprotnosti s tim, sve što bi nagoviještalo nešto što je vezano uz spolnost ili bludnost bilo je strogo odvojeno od bogoštovlja. Ove odredbe nemaju za cilj odvojiti taj vid život i proglasiti ga „prljavim”, svrha im je da se kult Boga ogradi od toga područja. Takva ograničenja kod Krista više ništa ne znače, njegova savršena žrtva donosi muškarcu i ženi oproštenje, i tako ih čini prikladnima da u svako doba budu u njegovoj prisutnosti.

Zakon koji se odnosi na dijete

Možemo ga bolje razumjeti ako pogledamo u knjigu Izlaska, gdje je napisano „svakog prvorođenca između svoje djece otkupi“ (Izl 13,13), svako prvo muško dijete pripada Bogu ( Izl 13, 11-16). To je stalni podsjetnik na činjenicu da je u vrijeme izlaska iz ropstva Bog poštedio židovske prvorođence. Sveti Luka navodi da su Marija i Josip ponudili za Isusovo otkupljenje par golubica, prinosnicu siromašnih, umjesto janjeta propisanog u Mojsijevu zakonu. To nam govori da je Isus rođen u skromnoj obitelji. Međutim, u svjetlu Šimunovih riječi, Marija je shvatila je da je Isus bio istinski Jaganjac koji će otkupiti ljude od njihovih grijeha i da će ona, kao majka, na način koji tada nije mogla razumjeti, biti tijesno sjedinjena sa sudbinom svoga Sina. Važno je spomenuti kako za ova dva zakona – pročišćavanje majke i otkupljenja svoga sina – za to nije bilo potrebno ići u Hram. Vidimo kako su Marija i Josip željeli to učiniti u Jeruzalemu, i to nije slučajno jer je ovaj grad za nas kršćane svet, čuva najznačajnije uspomene na zemaljski život našeg Spasitelja, jer ovdje je Isus umro i ponovo uskrsnuo od mrtvih. Tu su se također odvijale i scene njegova naučavanja i čudesa te oni intenzivni sati prije njegove Muke, sati kada je ustanovio Svetu Euharistiju. Na istom tom mjestu, u Gornjoj Sobi, rođena je Crkva koja je, okupljena oko Marije, primila Duha Svetoga na dan Pedesetnice. Luka pokazuje kako se cijela scena odvija u hramu, a zatim se usredotočuje na Isusa, to jeste sam čin prikazanja Sina Ocu koji ga je poslao „On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja“ (Lk 1,32-34). Ni Isus ni Marija nisu bili obavezni poštovati te propise. Niti jedna nečistoća nije sprečavala Mariju da sklopi brak, jer je bila začela i rodila kao djevica; niti se otkupiteljski zakon prvorođenja ticao Isusa, pravoga Jaganjca Božjeg koji je došao oduzeti grijehe svijeta. Međutim, u tri navrata, u nekoliko stihova, istaknuto je da se sve održava u strogoj poslušnosti Bogu.

Prikazanje Isusovo u Hramu

Isusovo prikazanje u Hramu, prorekao je u Starom zavjetu prorok Malahija: „I doći će iznenada u Hram svoj Gospod kojega vi tražite i anđeo Saveza koga žudite“ (Mal 3, 1). Tako su se proročke riječi ispunile, zahvaljujući svojim roditeljima. Osim toga, Marija je razumjela da je Isus morao biti doveden u Hram, ne više kako bi bio spašen kao drugi prvorođenci, nego kako bi bio ponuđen Bogu u istinskoj žrtvi. Dijete Isus, koji je danas prikazan u hramu, jednoga će dana, kada odraste, isti ovaj hram očistiti (usp. Iv 2, 13-18, Mk 11, 15-19). „Očistit će sinove Levijeve i pročistit će ih kao zlato i srebro, da prinose Jahvi žrtvu u pravednosti“ (Mal 3,3). To je ujedno i perspektiva poslanice Hebrejima , koja govori o velikom svećeniku: „Ta ne zauzima se dašto za anđele, nego se zauzima za potomstvo Abrahamovo. Stoga je trebalo da u svemu postane braći sličan, da milosrdan bude i ovjerovljen Veliki svećenik u odnosu prema Bogu kako bi okajavao grijehe naroda. Doista, u čemu je iskušan trpio, može iskušavanima pomoći“ (Heb 2, 16-18). Starac Šimun imao je sreće da je u naručje primio Onoga kojega su proroci kroz stoljeća naviještali. Kakav događaj, čovjek koji drži Boga u naručju.

U današnjem evanđelju tema patnje je vrlo označena, gdje je Šimun dao svoj proročanstvo o djetetu i majci: „Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan – a i tebi će samoj mač probosti dušu – da se razotkriju namisli mnogih srdaca!“ (Lk 2,34-35). Spasenje, koje Isus donosi svome narodu, događa se preko križa, iz ljubavi prema svakom čovjeku. Šimun je bio pobožan, iščekivaše Utjehu Izraelovu i Duh Sveti bijaše na njemu (Lk 2,25). Prvi je u Isusu prepoznao Izraelskog Mesiju i Spasitelja nežidova. Duh Sveti obećao je Šimunu da neće umrijeti dok ne vidi pomazanika Gospodnjeg (Lk 2,26). Zato Šimun veliča Boga „Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru! Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda: svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga izraelskoga.“

Blagoslov svijeća

Jedan dio današnjeg bogoslužja posvećen je blagoslovu svijeća. Dolaskom novoga života Šimun naviješta budućnost za koju je on živio: „Svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavu puka izraelskoga.“ „Blagoslovljeni svjetlom“, prosvijetljeni u srcu i duši primaju novost života koja je svima ponuđena. To pruža ovaj blagdan. „Festum luminum“, blagdan svjetlila, svijeća. Ovo svjetlo ne mogu ugasiti svi mrakovi koji se nadvijaju nad ljudskom poviješću. Goruća svijeća je jedan od najljepših simbola koji predstavljaju Krista. Svijeća obasjava sve oko sebe, tako i Isus Krist svojom naukom obasjava sve koji mu se približe. A uskrsla svijeća simbolizira na poseban način uskrslog Krista. Crkva unosi svijeću kao značajan simbol i svakog pojedinog čovjeka kršćanina. Svijeća je blagoslovljena na upotrebu vjernicima, za zdravlje duše i tijela. Posebnu važnost u kršćanskom životu imaju tri svijeće; krsna, prvopričesnička te posmrtna svijeća. Krsna svijeća je znak krsne nevinosti, krsne milosti, milosti svete vjere, koja se dobiva svetim krštenjem. Taj plamen krsne svijeće ne smije se nikada ugasiti. Prvopričesnička svijeća ima veliko značenje za naš kršćanski život. Ta nas svijeća podsjeća na naš najljepši dan u životu. Tada smo tu svijeću nevinom rukom nosili u susret Isusu Kristu u svetoj Hostiji. Smrtna svijeća se pali na času smrti, dakle na prijelazu u vječni život. Ta je svijeća znak i simbol kršćanskog ufanja, koja vjernome kršćaninu rasvjetljuje put u vječnost. Tri svijeće su tri simbola u životu svakoga kršćanina. To su simboli vjere, ufanja i ljubavi. Stoga nas ovaj blagdan poziva da živimo kao „djeca svjetla (Ef 5,9). Za to smo stvoreni, to je naš poziv. Neka i nas prosvijetli Duh Sveti, neka počiva nad nama. On je nad nas sišao, neka nam objavi pravu istinu i neka nas vodi svojim svjetlom – Isusom Kristom.

Ovaj tekst je objavljen u: Razmatranje.