• Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati!Mt 5,9

Prosvjetljeni odozgo – drugi utorak

„O učeni sveti Antune,

pravi veliki ume

svete Crkve i svijeta,

prosvijetli dušu moju

svjetlošću nebeskih istina!“

Drugi zaziv trinaest utoraka sv. Antuna označuje sveca kao učenog i kao pravi veliki um svete Crkve i svijeta, otkrivajući tako svojstvo gotovo nepoznato i njegovim brojnim poklonicima, pa čak i studentima koji mu katkada povjeravaju tijek i dobar ishod svojih studija: svojstvo čovjeka znanosti i kulture.

Sveti Antun poznat je kao prisni svetac kojega mnogi zazivaju u tisuću životnih potreba, za male stvari, poznat je kao spremni pomoćnik u bilo kojoj ljudskoj nevolji. Malo ih pak znade da je on u izvjesnom smislu i osnivač franjevačke teološke škole, prvi organizator redovnih studija, prvi veliki učitelj, pisac i propovjednik Franjevačkog reda. Sveti Franjo Asiški ga je za sve to habilitirao i ohrabrio malim, ali vrlo značajnim spisom: Bratu Antunu od brata Franje pozdrav! Veseli me što ti poučavaš braću u svetoj teologiji, samo da u tom poslu ne ugasne duh svete molitve i pobožnosti, kao što piše u Pravilima. Budi dobro!

To jedno da, potaknuto srdačnim štovanjem i uvažavanjem, doprinijelo je da se otvori put studija u evangelizacijskom poslanju Reda male braće. Pa ipak, da ponovimo, lik čudotvorca je zasjenio lik učenjaka i učitelja. I zato malo ljudi zna za njegovo književno djelo, netočno nazvano Sermones, Govori, a koje mu je još za života priskrbilo uvažavanje i divljenje učenjaka njegova vremena, naziv Kovčeg zavjetni, a prilikom kanonizacije antifonu, namijenjenu isključivo crkvenim učiteljima: O doctor optime, Ecclesiae sanctae lumen … O sjajni učitelju, svjetlo svete Crkve. Umjetnost ga je gotovo uvijek prikazivala kao sveca znanosti: sa zatvorenom ili otvorenom knjigom na dlanu kako oslobađa plamen.

Zbog tog slavnog glasa kroz stoljeća Pio XII. ga je 16. siječnja 1946. godine apostolskim pismom Exulta, Lusitania felix; o felix Padua, gaude proglasio evanđeoskim učiteljem Crkve.

Knjiga i gorući plamen: to su pokazatelji natprosječne duhovne i svjetovne kulture, snage njegova uma, djelotvornosti njegove riječi, postojanosti njegova pamćenja; to su tekstovi koji uživo odražavaju njegovu dušu, karakter njegova govora, nadahnutog otvorenom mišlju, vezanom za stvarnost njegova vremena, čije novonastale situacije, nove materijalne i duhovne potrebe, čežnje i nedaće, tajne zablude i javna zastranjena svetac poznaje.

Ovo malo povijesnih naznaka omogućuje nam da shvatimo i procijenimo drugi dio zaziva gdje se preporučujemo svecu, prokušanom i iskusnom u znanosti Božjoj, da prosvijetli našu dušu svjetlošću nebeskih istina. I, doista, ako se uputimo putem dobra, trebamo prije svega odlučnosti, postojanosti i plemenitosti, ustrajanje na tom putu bez kolebanja i sumnji i njegovo prelaženje sa sigurnošću donose jasnoću nakana i obilje svjetlosti. Isus, posvećujući se spasenju ljudi, otkriva prosvjetljujući karakter svog poslanja i naglašava više puta nužnost pribavljanja takve svjetlosti: Ja sam svjetlost svijeta; tko mene slijedi neće hodati u tmini, nego će imati svjetlost života (Iv 8,12); Hodajte dok imate svjetlost da vas ne iznenadi tmina; tko hoda u tmini ne zna kamo ide. Dok imate svjetlost, vjerujte u svjetlost da biste postali sinovi svjetlosti (Iv 12,35-36). I ne traže samo velike, odgovorne odluke, svjetlost, nego cjelokupan život sa svojim složenim i zamršenim situacijama i zbunjujućim nepoznanicama; traži je naša vlastita najdublja nutrina koja nije uvijek bistra i sređena, koju hrane brojne struje koje se uzajamno priječe i podupiru, razni dobri i loši utjecaji… sve to treba svijetao i siguran smjer.

Svaka se stvar dade razriješiti u vjeri, kaže se; i to je istina. Toliko vidimo, koliko vjerujemo, kaže Svetac (usp. Govor za blagdan sv. Ivana Evanđelista). Ali potrebno je posjedovati mnogo vjere, i to istinske; nju treba uporno tražiti od Onoga koji joj je tvorac i koji je jedini može dati u obilju. Posredovanje svetaca ima u tome posve izuzetan učinak jer su i oni, prevaljujući iste putove kao i mi, prolazeći kroz iste situacije, iskusili nesigurnosti i teškoće jednake našima. Njihov život nije bio lak, kako bi nas neka naivno pohvalna literatura htjela obmanuti. Između vedrih i svijetlih naglasaka njihovih uzleta često se dadu razaznati tužni zazivi, kao kad se netko tko se osjeća sam i nezaštićen, u mraku koji skriva bilo kakav trag, propinje tražeći pomoć. I oni su osjetili potrebu da budu neprekidno prosvjetljivani odozgo, od onih nebeskih istina koje spominje naša molitva kako bi ostali na pravom putu, kako bi sigurno hodali.

Odatle naše povjerenje u njih kao u stariju braću, kao u iskusne učitelje, sposobne da prenesu na druge najbolje rezultate svojih iskustava.

Ovaj tekst je objavljen u: Iz franjevačke riznice. Both comments and trackbacks are currently closed.