• Vi ste svjetlost svijeta Mt 5,14

Protosamostan Rivotorto – mjesto gdje počinje konventualnost

Govoreći o gradu Asizu u prethodnom članku Franjevačkih mjesta, spomenuo sam da postoje brojna mjesta na kojima je sveti Franjo zasigurno boravio i u njima ostavio svoj trag. Mjesta su sveta, ne sama zbog sebe, već zbog ljudi – svetaca, koji svoj zivot približuju Stvoritelju svakim korakom, svakim  udisajem. Takav je bio Franjo.

“I Gospodin mi dade braću…”

Živeći intenzivno svoj proces obraćenja, u blizini Svevišnjeg – svakodnevno sve više otkrivajući Njegovu ljubav, Gospodin mu je podario nešto što niti je očekivao, niti je tražio – braću! Mladiće i muškarce koji su mu došli reći da nije lud i da žele ostati s njime zbog načina života kojeg je odabrao! Zamislite Franjinu reakciju. U to je vrijeme Franjo najvjerojatnije popravljao jednu od crkava u okolici grada slijedivši Gospodnji poticaj: Franjo, popravi mi kuću, zar ne vidiš da se sva ruši?

Rivotorto je značajno mjesto upravo po tome jer je tu zasigurno utemeljena prva franjevačka zajednica, tim više je važno što je to mjesto pisanja Nepotvrđenog pravila male braće, odnosno dokumenta tj. pergamene koju je Franjo predočio papi Inocentu III. pri usmenoj potvrdi. Rivotorto je ime potočića koje je tako nazvan, jer mnogo vijuga. To bi ime u hrvatskom jeziku glasilo Krivudavi potok. Po potoku je i mjesto nazvano Rivotorto. To se mjesto nalazi 3 km jugoistočno od Porcijunkule.

Prva braća

I Gospodin mi dade braću, i nitko mi ne pokaza što bih trebao činiti… navodi sveti Franjo u svojoj Oporuci. Ma tko su bili ti biseri koji su unatoč tome što su čuli i vidjeli Franjino ponašanje prepoznali u njemu prave vrijednosti? Asižani ne samo da su mislili da je Franjo lud, nego su mu zabranili ulazak u grad. Nije to ni za čuditi se. Ta već je neko vrijeme boravio i sa gubavcima. Još i to! Ali tko su ti koji su u njemu, uza svu katastrofu, vidjeli ipak nešto, i smisao u tome što radi? I što su vidjeli, a sav drugi narod Božji nije vidio? Siromaštvo? Slobodu? Mir? Radost? Pa i ludost? Vjerojatno sve skupa. Oni su upravo nekadašnji Franjini kompanjoni u grijehu. Upravo oni koji su s njime živjeli u svijetu bili su prvi privučeni tim žarom kojim je Franjo isijavao. Prvi je zacijelo bio fra Bernardo da Quintavalle. Zatim fra Silvestro, prvi svećenik koji je krenuo za Franjom, potom fra Pietro, inače vrstan poznavatelj kanonskog prava, koji je zasigurno odigrao važnu ulogu upravo u pisanju Nepotvrđenog pravila, o kojem ćemo nešto više reći kasnije. Potom fra Egidio, fra Sabbatino, fra Morico, fra Giovanni, fra Filippo. Dolazak braće možemo smjestiti u 1208. godinu. Svi Franjini životopisci govore o prvome zajedničkom životu braće – temeljima konventualnosti.

Čovjek je Božji na grede spomenute kolibe napisao  imena pojedine braće da je svaki od njih, koji je želio počivati ili moliti mogao znati gdje mu je mjesto da u skučenosti tijesna prostora ne bi došlo do žamora koji bi narušio unutrašnju šutnju duha. Ovaj kratak odlomak, također iz Legende trojice drugova, donosi nam neke informacije o zajedničkom životu braće. Franjo ne samo da je primio prvu braću sa ljubavlju, nego im je bio i učitelj, otac, ali prije svega brat. Zašto brat? Zašto fra (tal.frate)? Jer ako je dijete, tada je manji od drugoga jer drugi tada ima ulogu oca, ako je pak samo otac, tada je veći, i opet nedostaje ravnoteža u odnosu; ako je brat to pak uključuje trećega – Oca, Oca na nebesima, i iziskuje ono čega često u našim zajednicama nedostaje – jednakosti! O, kolikim su žarom ljubavi plamtjeli novi Kristovi učenici! Kolika je bila njihova ljubav prema svetom zajedništvu! A kad bi se negdje sastali ili bi se prema običaju negdje susreli, bljesnuo bi izraz ljubavi poput strelice. Ta je zajednica bila pravo rasadište ljubavi. A što da reknemo o onim čistim zagrljajima, nježnim osjećajima, svetom poljupcu, srdačnu razgovoru, čednu smijehu, a što istom o prijaznu pogledu, bistru oku, poniznu srcu, pomirljivu jeziku, prijaznu odgovoru? Svi su imali jednaku nakanu, spremnu poslušnost i neumorne ruke. Ovaj odlomak posebno me se dojmio! Na što nas to podsjeća ako ne na Dj 4,32? A mnoštvo vjernika bilo je jedno srce i jedna duša. Nijedan nije govorio za svoje imanje da je njegovo, nego im je sve bilo zajedničko.

I na brojnim drugim mjestima u evanđelju potiče nas i sam Gospodin: Ovo je moja zapovijed: Ljubite se medu sobom, kao što sam ja vas ljubio! (Iv 15, 12) A kako nas je Gospodin ljubio ako ne potpuno i do kraja! (Iv 13, 1) (Iv 17, 23-24) Nije mu bilo upitno ili teško poljubiti ili zagrliti svakog pojedinog učenika! A mi se tako često naježimo ili izbjegavamo zagrljaj subrata! Zašto je tako? Jer naše oči nisu čiste. Svijet previše iskrivljuje stvari, a mi mu dopuštamo da nas zarobi i oduzme slobodu duha i srca! (Iv 12, 40) Franjo i prva braća čisto su gledali, ne jer su vremena bila drukčija, nego jer su se opredijelili za to; za povjerenje – u Gospodina i u ljude.

Usmena potvrda pape Inocenta III.

Rivotorto također čuva uspomenu na usmenu potvrdu prvog Pravila Male braće iz 1209. godine. Naime, upravo u proljeće spomenute godine Franjo i prva braća – njih dvanaestak, pomalo zbunjeni i u neizvjesnosti ne znajući što dalje činiti, pođoše u Rim susresti se sa papom Inocentom III. koji bi im trebao reći što dalje. Franjo je bio iznimno odan Crkvi, te je polagao svu nadu u riječ Svetog Oca. Prvenstveni cilj bio mu je da mu papa dopusti javno propovijedanje i život evanđelja među svim hereticima toga vremena, kojih je bilo mnogo. Inocent III. čovjek tvrde ruke i snažna karaktera susrevši se sa Asiškim pokornicima kako su ih tada zvali – vidjevši ih, šokiran, logično, izbacuje ih van. Neko vrijeme nakon prvog susreta, papa usnu san u kojem vidi upravo Franju kako svojim leđima podupire crkvu koja se ruši. Vrlo je dobro poznato da Crkva u ovo vrijeme prolazi jedno iznimno teško razdoblje, te je jasno što san poručuje: Vjeruj ovome siromahu! No, zadržimo se načas na riječi san. Što znači papa je usnio san. Tko zna je li ga uopće usnuo? Kako bi to itko mogao znati? Jedan od izvrsnih živućih poznavatelja Bazilike svetog Franje u Asizu fra Egidio Canil, inače vikar kustodije Svetog Samostana, tvrdi da zasigurno onaj koji je oslikao Gornju baziliku svetoga Franje u to vrijeme (13.st.), ne bi na zid papinske bazilike stavio nešto što sam papa nije odobrio. Naime na jednom zidu Gornje bazilike nalazi se upravo freska koja prikazuje san Inocenta III. Mislim da je jasno da se radi o Božjem posredstvu.

Nakon što mu je gospodin papa, kako ga Franjo naziva, dao dopuštenje da živi radikalno evanđelje Gospodina našega Isusa Krista vraća se zajedno sa braćom u Sacro Tugurio i ondje se zadržava još neko vrijeme. Još jedna zanimljivost: tekst koji je papa Inocent odobrio Franji i braći u biti ne postoji. Zato se i govori o usmenoj potvrdi. No, Franjo nešto zasigurno jest pokazao papi. Što? Dokument koji se zove Propositum vitae. Nagađa se da je riječ o prvom poglavlju Nepotvrđenog Pravila koje je Franjo napisao izmedu 1209. – 1221., ali dokaza, barem zasad, nema. Propositum vitae ne postoji sačuvano, dok Nepotvrđeno pravilo postoji, tako da nam može vrlo vjerno približiti i sadržaj dokumenta na temelju kojeg je Franjo dobio usmenu potvrdu.

Što je naime sadržavao Propositum vitae? Radi se o citatima iz evanđelja koje je Franjo slučajno otvorio zajedno sa ostalom braćom te shvativši i pouzdavši se u te riječi kao volju Božju odlučuje tražiti potvrdu Crkve.

„Sacro Tugurio“

Braća i Franjo boravili su u svome skromnom skloništu otprilike od 1208. do 1211. Sama konstrukcija koristila se za sklonište od kiše i recimo nešto slično kao šupa, spremište za alat ili slično, te je služila svakome tko bi radio na asiškim poljima. Zidovi su bili od kamenja, a krov složen od granja. Doista najosnovnije. Nemojmo se dati zavarati. Franjo i braća su koristili ovo mjesto isključivo kao sklonište u nuždi, nisu ovdje življeli.

Od Rivotorta do Porcijunkule

Što je točno navelo braću da se otprilike 1211. godine presele u nekoliko kilometara udaljenu Porcijunkulu, crkvicu svete Marije Anđeoske? Nekoliko je mogućih razloga. Vjerojatno su svi dijelom točni. Prvi je taj da se sada već broj braće uistinu ozbiljno povećao, te je bilo nemoguće ostati na tako malom prostoru. Drugi je taj što je Franjo imao bliski susret sa jednim mještaninom koji ih je potjerao tvrdeći da je koliba njegova. Još jedan od razloga vrlo je vjerojatno Franjina filozofija; ne imati ništa sigurno, pa ni stalnog prebivališta. Sve je to odigralo značajnu ulogu pri selidbi u Porcijunkulu.

Rivotorto u povijesti i danas

Više od dva stoljeća poslije odlaska Franje i prve braće protosamostan ostaje siromašno prebivalište Franjinih sljedbenika koji su željeli živjeti pustinjačkim – eremitskim, načinom života. Od 1455. godine, uz dopuštenje mjesnog biskupa, na tome mjestu počinje se slaviti Euharistija. U prvoj polovici 17. stoljeća sagrađena je mnogo veća crkva sa nadograđenim, prostranim samostanom. Sadašnji, neogotički oblik, crkva je poprimila krajem 19. stoljeća, poslije velikog potresa 1854. Od 1849. godine Rivotorto postaje župna crkva asiške biskupije.

Danas u Rivotortu borave šestorica braće iz Reda Male braće konventualaca pod čijim je opsluživanjem oduvijek. Braća se intenzivno bave župnim pastoralom, posebice na polju molitve za ozdravljenje, kao i Gospodin, kojemu su također najviše dolazili bolesni, dušom i tijelom. (Mt 9, 13).  Također opslužuju još četiri crkve: Prevetog Trojstva, svete Marije Magdalene, svetog Petra Apostola i svetog Djeteta Ivana Krstitelja.

Rivotorto je zasigurno nezaobilazno mjesto brojnih hodočasnika. Grupama je  omogućeno slaviti euharistiju, prepustiti se iskustvu duhovnih vježbi, trenucima meditacije ili pak osobne molitve. Još jedna zanimljivost je da župa ne nosi ime niti jedne osobe: Presvetog Trojstva, Blažene Djevice Marije niti sveca, nego predmeta. Naslov župe je Župa Pravila svetoga Franje. Vjerojatno jedina u svijetu.

Kao temelj franjevačkog načina života izdvojio sam bratstvo, međusobnu ljubav i razumijevanje. No, kad se ovim elementima dodaju maštovitost, euharistijsko slavlje i rođenje Gospodnje tada imamo događaj iz Greccia 1223. i konstrukciju prvih živih jaslica u povijesti. O tome više u slijedećem nastavku Franjevačkih mjesta.

 

Ovaj tekst je objavljen u: Iz franjevačke riznice. Both comments and trackbacks are currently closed.