• Nitko se ne smije od mene udaljiti, a da se ne osjeti sretnijim i boljim Majka Tereza

Pustinja ili oaza

Na drugu nedjelju Došašća čitamo odlomak iz evanđelja po Luki koji nam govori o Ivanu Krstitelju i o onome što je on propovijedao i navješćivao – obraćeničko krštenje na oproštenje grijeha. Izvor i podršku za takvo navješćivanje imao je u proroku Izaiji koji govori da trebamo pripraviti put Gospodinu i poravnati mu staze. To nas odmah potiče da se zapitamo kakvi su naši putovi, čime se danas vodimo, što nas to privlači, gdje smo to danas zastranili. Jesu li naši putovi posuti laticama cvijeća ili na njima raste korov koji para obuću onoga koji hodi njima i ranjava ga?!

Biti čovjek, a ne pustinja

„Glas viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu…“ Pustinja je mjesto gdje danju vladaju nesnosne vrućine, a noći su hladne kao da je zima. Poznate su još po svojoj surovosti, koja izvire iz nedostatka vode, koja je neophodna za život. Gledajući pustinju, u nama se budi odbojnost prema njoj i nekakav strah, koji proizlazi iz nagona za pukim preživljavanjem. Da danas pročitamo vijest u nekim novinama, na nekom portalu ili je čujemo na radiju, da je neki čovjek odlučio nekoliko dana provesti u pustinji, bez igdje ikoga i ne noseći sa sobom ništa od hrane i pića, rekli bismo za njega, možda ne na glas, ali barem u sebi, da taj nije normalan! Međutim, nitko neće primijetiti da smo i mi sami u sebi pustinja. Nitko neće reći: „Ja nisam normalan!“, nego će ignorirati onu zbilju od koje se sastoji. Drugim riječima, pravit će se da ne postoji. Kada bi čovjek zastao, pogledao u svoju nutrinu, ne samo da bi rekao: „Nisam normalan!“, nego bi shvatio da je nešto puno gore od toga. Naspram onoga što bi spoznao, shvatio bi da je biti onaj čovjek iz vijesti u pustinji zapravo nešto dobro. Biti čovjek, a ne pustinja – tomu treba težiti. Kada bi svaki čovjek spoznao da je on zapravo pustinja, mogao bi se promijeniti i postati čovjekom, a ne i dalje ostajati neugodno i nepoželjno mjesto, bez života, koje odbija svakoga, a one koji mu se približe polako iscrpljuje i tjera k smrti.

Onaj glas što viče u pustinji, čovječja je savjest, koja upozorava na ono što jesmo, a to je pustinja. Pustinja sastavljena od različitih kamenčića, kamenova, stijena, planina – naših grijeha, koji nas čine upravo onakvim kakva je nepregledna pustopoljina užarenog pijeska, bez igdje imalo hlada i bez života na vidiku. Ono što je suprotno beživotnom pijesku jest kiša, kiša koja natapa i koja je izvor života. Ta kiša je sakramenat svete ispovijedi koji našu pustinju sastavljenu od grijeha jednostavno briše i pretvara je u najljepšu oazu punu života i radosti. Takva oaza privlačna je svima i čini nas istinskim ljudima, čistim i opranima, koji se sjaje nakon kiše koja budi i ponovno vraća u život. Ispovjediti se znači pripraviti put Gospodinu. Svatko bi od nas više volio hodati oazom koja vrvi od života, nego pustinjom koja je potonjoj čista suprotnost. Zapitajmo se onda kako želimo dočekati našega Otkupitelja, što mu želimo pripraviti, oazu ili pustinju!

Svaka dolina neka se ispuni – srca neka nam se ispune čistoćom i nevinošću po svakom sakramentu ispovijedi! Svaka gora i brežuljak neka se slegne – neka svaki ponos i egocentričnost nestane da možemo u poniznosti i skrušenju pristupati sakramentu koji nas čisti! Što je krivudavo neka se izravna,a hrapavo izgladi – prestanimo bit mlaki i bljutavi, počnimo zaista živjeti našu vjeru,u potpunosti i bez iznimaka, često je osnažujući sakramentom pomirenja!

 Nikad nećemo znati kada nam završava zemaljski put, a kada započinje vječni, ali trebamo se zapitati jesmo li spremni dočekati Gospodina i pogledati ga u lice!

Ovaj tekst je objavljen u: Razmatranje. Both comments and trackbacks are currently closed.