• Molite dakle gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svojuMt 9,38

Radovati se ljepoti postojanja

Dragi čitatelji, dragi prijatelji, ušli smo u vrijeme kroz godinu. Mogli bismo reći u crkvenu svakodnevicu. Ako je Božić prošao i ako je iza nas, to ne znači da i naš odnos s Bogom treba bit “zaključen” do Uskrsa ili, u gorem slučaju, do sljedećega Božića.

Današnja liturgijska čitanja pred nas stavljaju izabranika Božjega, slugu savršenoga, izvršitelja njegove volje. U Knjizi proroka Izaije teško je ne prepoznati Isusov lik i njegov zadatak u liku izabranoga naroda. Bog nije izabrao snažan i vojnički narod. Želio se proslaviti u narodu jednostavnom, slabom i grešnom. Možemo uvidjeti razliku: snažan Bog i slab narod. Upravo preko takvoga naroda Bog je pokazao svoju moć u povijesti usprkos svim nedaćama u koje je narod zapao. Preko njih se pokazao velik i moćan Bog. Stoga, nek’ usklikne Izrael pred Bogom svojim: “Bog moj bijaše mi snaga!” Bog poziva svoga slugu iz svoga naroda – Krista – slugu poslušnoga do smrti. On postaje svjetlo narodima i putokaz k spasenju – k samome sebi jer je on jedini koji nas može spasiti.

Pripjevni psalam potiče nas na radostan odgovor na Božji poziv. “Evo, dolazim, Gospodine, vršiti volju tvoju!” Redovito ovaj redak povezujemo uz duhovni poziv, ali moramo biti svjesni da Bog ne zove na posvećeni život samo svećenike, redovnike i redovnice, one koji su mu zavjetovali vjernost i na taj način samo njemu pripadaju. Bog zove i u obiteljski život, na život u svijetu. Kad bi svi bili osobe posvećenoga života, tko bi živio u svijetu? Ali, da je bar više duhovnih zvanja u ovome vremenu! Bog traži jake i hrabre koji mogu i žele odgovoriti njegovu pozivu koji je samo jedan, za sve jednak: vršenje njegove volje. Ovdje nam kao primjer dolazi sv. Franjo Asiški sa svojim poznatim pitanjem-odgovorom: “Gospodine, što želiš da učinim?” Svatko od nas pozvan je na izgradnju svijeta vršeći Božju volju. Na to nas potiče sv. Pavao kada nas poziva na svjedočenje onoga koji nas je pozvao na život. Svima nam je, stoga, zadatak, naviještati evanđelje i ljudima donositi milost i mir u ime Isusa Krista.

Ivan Krstitelj u današnjem evanđelju o Kristu govori: “Evo Jaganjca Božjega koji oduzima grijehe svijeta!” Krist je naviješten kao janje bez mane, a sada je i javno proglašen jaganjcem Božjim za spas čovjeka. On je onaj koji ima spasiti njegov narod.

Isusa – nevino janje bez mane, koji oduzima grijehe svijeta svakodnevno susrećemo na svetoj misi gdje se po svećeničkim rukama uzdiže i prikazuje nebeskom Ocu, kada ponovno umire i ponovno ustaje od mrtvih. Prisutan je u Presvetom oltarskom sakramentu u svim crkvama svijeta. Učinio se toliko malenim da nam se daruje u mrvici kruha. Ovo je gozba na koju smo svi pozvani – gozba riječi i gozba tijela i krvi. Jesmo li dostojni pristupiti joj?

Ovih dana koji su preda nama, idući u školu ili na posao, ili vršeći koji od kućnih poslova, razmislimo o svome pozivu, pitanju koje je danas toliko aktualno. Danas slušamo o pozivu Izaijinu, o pozivu Izabranoga naroda, o pozivu Ivanovu. Slušamo o Isusovu pozivu i zadatku koji mu je povjeren od Oca. Malo pomalo, na vidjelo dolazi i pitanje našega kršćanskoga poziva. Što je on ako ne svjedočenje za nevinoga Jaganjca? Gdje smo i kako se ponašamo kao kršćani? Mogu li drugi prepoznati i vidjeti zraku vječnoga Sunca Isusa Krista koja izlazi iz nas? Naš poziv je braniti Crkvu u svim našim svakodnevnim činima priznavajući se kršćanima u svakome trenutku našega života.

Danas nam se pruža prilika moliti Isusa Krista koji je došao na svijet kao janje koje oduzima grijehe svijeta i na sebe uzima naše slabosti, da oslobodi ovo naše čovječanstvo od svakoga ropstva i nasilja da se svi možemo radovati ljepoti postojanja. A on prepun dobrote neka usliši naše molitve i naše dane ispuni svojim mirom.

Ovaj tekst je objavljen u: Razmatranje, Vijesti. Both comments and trackbacks are currently closed.