• Ljubav je tvoja bolja od života, moje će te usne slavit Ps 63,4

Red đakonata – kateheza

Prema Novom zavjetu već se u apostolsko doba spominju đakoni koji imaju dužnost dijeliti milostinju. U Djelima apostolskim spominju se sedmorica muževa koji su se trebali brinuti za milostinju i zbrinjavanje siromašnijih u zajednici, prvi među njima Stjepan. U prvim stoljećima kršćanstva đakoni upravljaju materijalnim dobrima Crkve, čuvaju sveto posuđe i svete knjige. U kasnijim se stoljećima opseg njihovih dužnosti proširuje – tako da oni danas čitaju evanđelje na misi, uz dozvolu propovijedaju, dijele pričest, a u nekim slučajevima prisustvuju vjenčanju i obavljaju krštenje.

Dužnosti:

1. Da su neki, ako ne i svi, članovi zbora đakona bili svugdje upravitelji crkvenih fondova i milostinje prikupljene za udovice i sirote je izvan svake sumnje. Ukratko, kako to stoji u jednom spisu iz ranog razdoblja CRkve, oni su biskupove “uši i oči, usta i srce”, ili, kako se to negdje reklo, “njegova duša i osjetila.”

2. Kako spomenuti spis dalje objašnjava u detalje, đakoni su čuvari reda u crkvi. Oni paze da vjernici zauzmu odgovarajuća mjesta, da nitko ne trača niti ne spava. Oni pozdravljaju siromašne i stare, te se skrbe da nisu u lošijem položaju u crkvi nego koji im pripada.

3. Osobito su se isticali svojim usmjeravanjem vjernika tijekom mise. Čak i do današnjih dana objave i pozivi poput Idite u miru, Tajna vjere, Pružite mir jedni drugima, Prignite koljena,  uvijek obavljaju đakoni ako su prisutni. Sljedeći odlomak, nedavno otkriveni “Testament Našeg Gospodina”, dokument s kraja četvrtog stoljeća, može poslužiti kao zanimljiv primjer proglasa koji čita đakon u samoj misi a prije anafore/pretvorbe: „Ustanimo, nađimo svatko svoje mjesto. Neka se katekumeni udalje. Provjerimo da nema nečistih i bezobzirnih ljudi ovdje. Uzdignimo oči naših srdaca. Anđeli, pogledajte na nas. Onaj koji ne vjeruje neka se odstrani. Neka se udalji svaki rob grijeha. Molimo kao djeca svjetla. Molimo našeg Gospodina i Boga i Spasitelja, Isusa Krista.

U starim crkvenim spisima đakoni su često nazivani uhom i okom prezbitera i biskupa, rukama biskupovim, njegovim anđelima i prorocima. Djelokrug njihovog rada uključivao je ponajprije praćenje ponašanja vjernika, te što se događa u njihovoj sredini, skrb o njihovu ispravljanju, objavljivanje i ispunjavanje svih biskupskih odredbi, te skrb o poslovima biskupije. U srednjem vijeku u Katoličkoj Crkvi važnost đakonata opada, te on postaje drugi od tri „viša reda“ (subđakonat, đakonat i svećeništvo). Đakon od toga razdoblja sve više postaje pomoćnik pri svečanoj liturgiji. Svaki svećenik prvo postaje đakon pa onda svećenik. Prethodno danas mora proći godinu dana prakse, tzv. đakonsku pastoralnu godinu, kad se pomalo uvježbava u ono što će kao svećenik svakodnevno obavljati. Kao đakon dakle može krstiti, vjenčati, voditi sprovod, propovijedati na misi i nositi pričest bolesnicima. Ne može služiti sv. misu, ispovijedati i podijeliti bolesničko pomazanje, što su službe koje pripadaju isključivo svećeniku i biskupu.

Liturgijsko ruho

Prilikom sudjelovanja u misnom slavlju redovito đakonovo liturgijsko odijelo sastoji se od bijele albe koja je u pojasu obično zategnuta cingulom ili pascem, preko koje se stavlja štola i to tako da stavi preko lijevog ramena a priveže o desnom boku. Preko štole odijeva se dalmatika. Štola i dalmatika uvijek su u odgovarajućoj liturgijskoj boji koja ovisi o liturgijskom vremenu i uvijek je jednaka liturgijskoj boji svećeničkog odijela.

Prilikom ostalih službi, izvan slavljenja mise, đakon obično ne nosi dalmatiku, već samo albu i štolu. Tako se odijeva za slavljenje krštenja, za nošenje pričesti izvan mise, prilikom sudjelovanja u slavlju ženidbe, na sprovodu.

Sigurno je da je i na Istoku i na Zapadu štola specifičan dio odjeće ne samo svećenika nego i đakona. I na Istoku i na Zapadu đakoni je nose preko lijevog ramena, a ne oko vrata kao što to rade svećenici. Đakoni trebaju nositi jednostavnu stolu na lijevom ramenu, dok desno treba biti slobodno kako bi se simbolizirala spremnost da se obave sve ostale svete dužnosti. Sama dalmatika koja se danas smatra tipičnom oznakom đakona, originalno je bila dio odore rimskih đakona, a nošenje takvog svečanog ruha izvan Rima prve pape su smatrale privilegijem. Dalmatika je izvorno bila vunena odjeća pastira iz rimske Dalmacije. U Rimu postaje dijelom patricijske mode. Kao liturgijska odjeća prvi put se pojavljuje već tijekom 3. stoljeća na freskama u rimskim katakombama gdje je prikazan biskup odjeven u dalmatiku i misnicu. Papa Silvestar I. dao je rimskim đakonima pravo nositi dalmatiku, jer su bili ređeni za službu biskupu, te su se tako i odijelom razlikovali od drugog klera.

Obred ređenja

Obred ređenja đakona danas je dosta svečan: Nakon evanđelja biskup prvo pita odgovorne da li oni koji će biti promaknuti u đakonat su vrijedni službe, a nakon kraće pauze, biskup objašnjava dužnosti i privilegij đakona, dok oni ostaju klečati. Kada je on završio sa svojim govorom, oni liježu ničice dok biskup i svećenstvo pjeva litanije svih svetih. Nakon još nekoliko molitava biskup zaziva milost Božju na kandidate, njima izražava radost Crkve koja vidi umnožavanje svojih službenika. Tada dolazi važniji dio obreda. Biskup pruža svoju desnu ruku i stavlja je na glavu svakog ređenika govoreći “Primi Duha Svetoga za snagu, odupri se đavlu i njegovim iskušenjima, u ime Gospodinovo.” Nakon ovoga, biskup uručuje oznake reda đakonima koji su ga primili kao znak razboritosti, stolu i dalmatiku, uz formulu koja izražava njihovo posebno značenje. Konačno, on daje svim kadidatima da dotaknu knjigu Evanđelja govoreći im: “Primite moć čitanja Evanđelja u Crkvi Božjoj,  u ime Gospodinovo!“I tako đakon danas u prvom redu djeluje kao poslužitelj Riječi, služitelj Knjige, navjestitelj Evanđelja, koje u svečanim povorkama uzdignuto nosi predvodeći procesiju.

 

fra Ljudevit Maračić, provincijalni ministar

Ovaj tekst je objavljen u: Povodom, Teološka misao.