• Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati!Mt 5,9

„I Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama“

Svake godine svjedoci smo događaja Božića kojega slavimo 25. prosinca. Nekoliko dana prije pripremamo se za njega Najčešće kitimo bor, kupujemo darove jedni drugima (koji imaju čime), jedemo, pijemo. Navečer pak, možda odemo u grad, prošetamo, divimo se svim silnim svjetlećim objektima koji vise po stablima i zgradama oko nas i svakako svratimo negdje na kuhano vino. Moguće je da se susretnemo i sa „Djedom Mrazom“, ako ne iz prve ruke, onda sigurno preko televizije ili interneta. Preko istih medija čujemo najčešće „Sretni blagdani“, „Sretni praznici“ i sl. Rjeđe se čuje riječ Božić, da se ne bi slučajno ta riječ s Bogom povezala.

Značenje riječi?

Riječ. U vremenu kada (ne) verbalna komunikacija, za uspjeh i dobar rezultat onoga što radimo, znači skoro sve na svijetu, riječ (rečena i napisana) ima iznimno veliku ulogu. Svjedoci smo bombardiranja sa svih strana: kupiti, potrošiti, nabaviti, imati, probati, pokloniti, morati imati, trebati; neizbježno, sniženja, popusti, pokloni, akcije…i tako unedogled. Možda zvuči pomalo ofucano, ali Božić se pretvorio u vrijeme „imanja“ i „trošenja“. A Riječ? Jesmo li zaboravili na Njega? Na slavljenika? Na Božića; Maloga Boga koji dolazi?

Smisao Božića

Liturgija danje mise Božića donosi nam tekst Proslova iz Ivanova evanđelja. Možda nam se često isti činio pomalo nerazumljivim. Zašto ne bismo mogli govoriti samo o milom Djetešcu i Marijinom pogledu, Josipovoj šutnji, jaslicama, anđelima, slamici, volu i magarcu, pastirima, mudracima?! Čemu taj nerazumljivi govor o Riječi? Zato jer upravo ovaj „tvrdi“ govor o Riječi – utjelovljenoj Riječi – donosi smisao i pravo značenje Božića za kršćaninov život, pa i danas. Svi navedeni dijelovi Božićne tradicije nisu nimalo negativni, međutim oni postaju temeljni motivi slavlja Božića, što je krivo. Ali, što je zapravo Božić? To nam govori samo Evanđelje.

Bog dolazi među nas, čini se jednim od nas. Svemogući Bog – za kojega smo „navikli“ da prebiva u nebesima, negdje daleko od našega zamišljanja, a o pogledu da ne govorimo – dolazi. Čini nam se apsurdnim? Možda bi ipak bilo bolje da je ostao tamo gdje je bio? Tako nas „ne proziva“ ni za što… Sin Božji, ipak svojim utjelovljenjem čini nešto nezamislivo, nezapamćeno; to postoji jedino u Kršćanstvu. Bog po svome Sinu i nama postaje Otac, postajemo posinjeni sinovi i kćeri Božje. Sinovi u Sinu. Ne samo da nam je Bog kod stvaranja podario izvanredno dostojanstvo, nego ga je po Utjelovljenu svoga Sina divno i obnovio! (zborna molitva) Naš Bog više je puta kroz povijest progovarao ljudima; svome Izraelskom narodu, međutim, prije dvije tisuće godina izreče svoju konačnu Riječ – riječ kojom progovori o neizmjernoj ljubavi koju ima za čovjeka! To je najveća istina naše vjere!

Unutar Proslova Ivanova Evanđelja imamo zanimljivu izmjenu tema. Govor o Logosu – Riječi koja jest Isus Krist, Sin Božji i poslanju Ivana Krstitelja.

Riječ (Logos) – Krist i Ivan Krstitelj

Nalazimo se najprije u Nebu. Autor nam progovara o tajanstvenoj Riječi koja bijaše u početku i kod Boga. Riječ, Sin Božji bijaše u početku, dakle prije vremena, prije nego je bilo što drugo bilo stvoreno, bijaše kod Oca. Sve postade po Sinu Božjemu i bez njega ništa na svijetu nije postalo, a što je kasnije postalo, dakle bilo stvoreno, imalo je život u Riječi koja bijaše ljudima svjetlo. Svjetlo koje svijetli, kazuje ispravan, ne poguban put i smisleno vodi život k cilju postojanja.

Nadalje, Evanđelist nas vodi „na Zemlju“ govoreći o poslanju čovjeka Ivana (Krstitelja), koji je bio Božji prorok. Pripremao je ljude za dolazak Gospodina – Riječi koja se imala utjeloviti. Ivan nagoviješta dolazak onoga koji je veći od njega. Priprema put Svjetlu svijeta!

Slijedeći odsjek Evanđelja govori izravno o Utjelovljenu Riječi. Svjetlost je došla na svijet. Učinila se vidljivom, opipljivom. uprisutnila se.

Riječ je došla na svijet, ali…? Svijet ju ne upozna, „njegovi ga ne primiše“ (Iv 1, 11). Tko su „njegovi“? Najvjerojatnije se misli na pojedince unutar židovskog naroda, kojima je bilo preskandalozno ono što je Isus bio i činio. Primili su je, pak oni koji nisu „rođeni od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga“ (Iv 1, 13). Oni koji ne žive za ovaj svijet, nego u ovome svijetu – za Vječnost.

Za razumijevanje ovoga ulomka važan nam je osobito i četrnaesti redak. „I Riječ tijelom postade i nastani se među nama.“ (Iv 1, 14a). Grčki izvornik ovoga teksta, smatram to važnim napomenuti, ne govori o tijelu, nego o mesu (grč. sarx – meso ). Riječ mesom postade. Zvuči pregrubo? Nipošto! Autor upravo i jest htio naglasiti čudesnost, ljepotu, veličinu, nerazumljivost ljubavi Boga prema čovjeku. Boga koji postaje mesom, raspadljivim tijelom, što smo i mi sami, kako bi otkupio čovjeka, vratio mu dostojanstvo, oslobodio ga od Zloga i na koncu vremena priveo k sebi.

Kao krunu svega Evanđelist govori o Ivanovom svjedočanstvu koje on dade za Riječ – životnom svjedočanstvu – u životu i smrti. Na to smo pozvani. Cijeli život i u smrti svjedočiti ljubav trojstvenoga Boga Oca, Sina i Duha Svetoga koji cijeli sebe, do kraja, predade za nas.

Neka i nama ovaj Božić, svetkovina rođenja Gospodnjega, kako veli popričesna molitva, bude početak božanskog preporođenja i puta k vječnom životu!

Ovaj tekst je objavljen u: Razmatranje.